Pogreške valja ispravljati: i svoje i tuđe

23. NEDJELJA KROZ GODINU

 (A-2023)

‘Da, mora vas biti briga za vaše bližnje‘ – tako bi se najkraće mogla prereći Božja poruka iznesena nama kršćanima po misnim čitanjima današnje nedjelje. To ipak ne znači da moramo ‘gurati nos‘ u svakodnevne sitnice naših bližnjih i s veseljem ih opominjati kada oni u nečemu pogriješe. Pokušajmo ozbiljno čuti i stvarno razmisliti ‘o čemu je to riječ‘ kad smo u pitanju ‘mi i naši bližnji‘.

Najprije se podsjetimo da ljudi s ljudima imaju probleme, i to od samih početaka svoga postojanja. Već se je Adam opravdavao pred Bogom da je prekršio Božju zapovijed zato jer ga je Eva nagovorila. Naravno, i Eva se je opravdavala da je i ona bila nagovorena od Sotone koji joj se pričinio većim prijateljem od Boga: jer Bog nešto ljudima brani, a Sotona to isto što Bog brani ‘preporuča’ kao ‘bolji izbor’.

I kroz svu ljudsku povijest mi smo ljudi pred stalnim i trajnim izborom. Neki izbor ima kratkotrajne posljedice… neki izbor pak nosi sa sobom dugotrajne posljedice. Malo tko od nas ne bi mogao navesti neki izbor zbog kojega smo ponosni…, ali jednako tako malo tko od nas ne bi mogao navesti i primjer izbora koji je bio očiti promašaj i zbog kojega se stidimo, a možda i kajemo. Ne mora čovjek biti baš jako star da se sjeti kako je neki put bio i opomenut zbog svoga izbora… i kako nam zbog te opomene nije bilo baš ugodno… a možda smo si nakon opomene mislili, a možda i glasno odbrusili onome tko nas je opomenuo: ‘što je tebe briga‘. To se osobito događa u novije vrijeme kad se više ni djecu ne smije opominjati jer se odmah pobune da ih se ‘maltretira’… pa će telefonski prijaviti to maltretiranje. A oni već znaju na koji telefonski broj to treba učiniti. I tako nam danas puno puta izgleda da je ‘red životnih vrijednosti‘ u najmanju ruku barem pobrkan… ako ne i naglavce okrenut.

Današnja Božja poruka nama kršćanima govori da se ne smijemo i mi dati pobijediti tom zbrkanom ili čak izokrenutom ljestvicom životnih vrednota. Doista u ljudskom životu postoji nešto što je važnije i vrjednije, a postoji i nešto što je manje važno i manje vrijedno. Ono temeljno i najbitnije u ljudskom životu ne mogu i ne smiju izmijeniti ljudi svojim dogovorom. Razlog tomu je tako jednostavan da ga se ljudi jedva mogu dosjetiti: čovjek je Božji stvor i Bog najbolje zna kakvog čovjeka je stvorio i za što je čovjeka stvorio. I onda Bog valjda najbolje zna: ‘kako‘ taj ‘cilj i smisao‘ svoga postojanja čovjek može postići! Pa, možda, je dobro ovdje se sjetiti da i proizvođači automobila i raznih strojeva prilažu uz svoje proizvode ‘upute‘ kako se ispravno njima koristiti… i onda samo uz pridržavanje tih uputa daju i određenu garanciju rada i trajanja tih proizvoda. Tako nekako bi mogli reći da i Bog daje ljudima upute ‘kako živjeti‘ ovih nekoliko desetaka godina na zemlji da bi se postigao i vječni život u nebu.

Eto, ako tako shvatimo razne prigovore koje slušamo tijekom svoga života, ako ih shvatimo kao ‘upute‘ koje nam pomažu da nam već život na zemlji ima smisla, i da u konačnosti dosegnemo život vječnosti – onda ćemo si puno rjeđe samo misliti, a možda i onako grubo odbrusiti nekome ‘što te briga‘. Hvala Bogu da je nekoga za me briga!

Današnja misna čitanja iznose neke konkretne primjere iskazivanja brige za svoga bližnjega. Najprije je prorok Ezekijel, više stoljeća prije Isusa, rekao svojim suvremenicima da ih on jednostavno mora opomenuti u Božje ime… a na njima je sloboda i odgovornost da li će tu opomenu prihvatiti ili odbaciti. Pritom je prorok Ezekijel sebe usporedio sa stražarom: stražaru je dužnost upozoriti na opasnost koja prijeti ljudima… a kako će ljudi reagirati na stražarevo upozorenje, to je njihova odgovornost i njihov izbor.

Da bi ljudi lakše prihvatili da izrečeno upozorenje nije ujedno i vrijeđanje niti njihovo omalovažavanje, pokazuje nam Isus u današnjem evanđelju. Isus je posve jasan da se upozorenje mora izreći s poštivanjem onoga kome se govori: i zato mu treba to reći najprije nasamo. Ne moraju svi znati da ga se upozorava na pogrešku, jer valjda mnogi i ne znaju za tu pogrešku. Upozorenjem nasamo se jasno pokazuje da je važnije ispraviti pogrešku negoli tu pogrešku razglasiti. Tu svatko može i mora ispitati sebe: da li je prije nasamo upozorio nekoga ili pak je najprije toga nekoga ogovarao… pomalo sretan da će tako i drugi ljudi saznati za nečiju pogrešku.

Ovdje ne smijemo zaboraviti da Isus uopće ne ide za tim da se ‘zataška‘ nečija pogreška. Isus ide za tim da se po-greška prije ispravi negoli se naveliko razglasi. Zato veli da ako nije uspjelo popraviti pogrešku upozorenje u ‘četiri oka‘, onda treba upozoriti pred svjedocima…, ako ni to ne promijeni stvari na bolje, onda se treba upozoriti pred zajednicom. Evo, tu bi sad došli na red mediji: radio, novine i televizija.

Onome, kome to izgleda odviše komplicirano jako puno može pomoći apostol Pavao koji u današnjoj poslanici piše da su sve zapovijedi i svi zakoni sažeti u ovoj riječi: ‘Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Ljubav bližnjemu zla ne čini‘.