Zlo se dobrim pobjeđuje

10. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2012)

Nedjeljom Presvetog Trojstva nedavno smo se podsjetili na Božju veličinu, upravo veličanstvenost koja nadilazi sposobnost našeg ljudskog shvaćanja. U prošli četvrtak, na blagdan Tijelova, pak smo se podsjetili da je taj veličanstveni Bog postao čovjekom pokazavši tako da i čovjek ima veliku vrijednost. Tijelovska procesija je trebala pokazati da i u ovom našem konkretnom svijetu, danas i ovdje, ima ljudi koji nastoje o uskrslom Isusu svjedočiti sebi i svojim suvremenicima da su u svom zemaljskom životu prihvatili Isusove vrednote kako bi živeći po njima zadobili i vječni život.

Današnja nedjelja sa svojim misnim čitanjima hoće nam malo više reći o tome ‘tko je to čovjek, i kakav je’.

Evanđelje nam navodi kako se oko Isusa okupljalo veliko mnoštvo ljudi. Čuli smo kako ti svi ljudi nisu bili prijateljski raspoloženi prema Isusu: osim običnih znatiželjnika bilo je i ljutih protivnika. Da su baš bili ‘ljuti protivnici’ vidi se po tome što Isusu predbacuju da ‘po poglavici đavolskom izgoni đavle‘. Ovdje je možda potrebno malo pojašnjenje. Naime ljudi Isusovog vremena su bili uvjereni da svi događaji i sve pojave imaju svoje uzročnike. Ništa se ne događa samo od sebe, slučajno. Kako mnogo toga nisu mogli očima vidjeti, predstavljali su si da to izvode ‘nevidljivi duhovi’. Pa ako se događa nešto lijepo i dobro, onda to izvode ‘dobri duhovi’, ako pak se događa nešto loše i zlo, onda to valjda izvode ‘zli duhovi’. Isus je očito u ovom slučaju liječio bolesnike i to su ljudi prepoznavali kao ‘istjerivanje zloduha’. Kako Isusovi protivnici očito nisu htjeli priznati Isusu da to ‘dobro’ čini ‘snagom Božjom’… jer bi mu onda morali priznati i vjerovati i mnoge druge stvari, to su ga optužili da u sporazumu s glavnim zlim duhom – Belzebulom – izgoni one ‘manje zle duhove‘. Isus im je rekao da je to ‘protiv pameti‘ jer bi onda Sotona sam protiv sebe radio i propao. Naveo je Isus i primjere da se to događa i s nesložnim kraljevstvom i s nesložnim ukućanima: jednostavno propadaju. Primjera za to ne nedostaje.

Isusovim protivnicima to očito nije bilo važno, njima je samo bilo važno da Isusu smanje ugled jer će ipak neki ljudi povjerovati njihovim optužbama. To njihovo ustrajanje u neshvatljivim optužbama navelo je Isusa da im rekne kako tim svojim stavom ‘griješe protiv Duha Svetoga‘. Pritom je izrekao uistinu strašne riječi: da za taj grijeh nema oproštenja! Kao potvrdu tih svojih riječi, kao znak da se uistinu ne šali dok to govori, Isus govori: „Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskim, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka: krivac je grijeha vječnoga.“

Izgleda da ni te ‘strašne riječi’ nisu pokolebale Isusove protivnike. Da prekinu Isusa u njegovom djelovanju među ljudima, pozvali su Isusovu rodbinu – čak i majku Mariju – neka ga odvedu… samo da više ne bude tu. I kad su onda Isusu rekli tko ga vani traži i čeka, on je iskoristio tu priliku te nas poučio kako su mu od rodbine važniji svi oni ljudi koji nastoje upoznati Božju volju i po njoj živjeti. Eto nam i poziva i priznanja ako smo i mi u tom mnoštvu koje nastoji ‘vršiti Božju volju’.

A današnje nam prvo misno čitanje govori o tome kad je to čovjek poželio živjeti mimo Božje volje. Dogodilo se to u samim počecima: još od Adama i Eve, kako se simbolično zovu prvi ljudi. A kad su to poželjeli živjeti mimo Božje volje? Onda kad im je bilo teško… onda kad su bili bolesni… ili u neimaštini, kad je vladala recesija…?! Ne, ništa od toga – onda dok su živjeli u raju. Bili su u raju i još im nije bilo dosta dobro! Eto, to je i veličina i jad čovjeka: može htjeti i više nego što mu treba, više nego što može podnijeti.

A svečani navještaj Božjeg stvaranja svijeta i čovjeka jasno pokazuje da je čovjek Božje remek-djelo i kruna svega stvorenoga, načinjen je na sliku Božju, stvoren je kao muško i žensko. Sličnost isključuje jednakost: čovjekovo je da bude stvorenje, a Božje je da bude Stvoritelj. Čovjek se po svojim osobinama razlikuje od svega stvorenoga, a Bogu je sličan po svom razumu, volji i slobodi. Najjednostavnije rečeno: čovjek je osoba!

Stvarno je zanimljivo i čudno da se čovjek nalazi u raju, a to mu nije dosta! Nije čovjek shvatio da mu je raj podario Bog i da nikako ne može imati više od toga. Biti u raju je jednostavno najviši doseg čovjekova postojanja. Izgleda, prema biblijskom izvješću, da čovjek i ne bi odbacio Boga, svoga Stvoritelja, da se nije umiješao napasnik, zavodnik, sotona, lažac. Povjerovavši tom lašcu, sotoni, čovjek nije pokvario samo svoj odnos prema Bogu – pa se pred njim mora skrivati – nego i prema svome bližnjemu: Adam i Eva se međusobno optužuju.

Zanimljivo je i znakovito da sveznajući Bog pita Adama za razlog njegova skrivanja. To pitanje trebalo je Adamu pomo-ći da prizna što je učinio i zatraži oprost od Boga. Umjesto toga on sebe opravdava i odgovornost prebacuje na ženu Evu. Kako nema priznanja nema ni oprosta, pa Bog i dalje dopušta čovjeku da ide po svojem kako bi uvidio da ga ‘oslobođenje od Boga‘ nije ‘oslobodilo od nevolja‘. Od sada pa nadalje sav čovjekov život, poslovi koje će obavljati kao i njegovi odnosi s drugim ljudima, bit će prožeti naporom i nesporazumima. Ništa više na ovom svijetu i među ljudima nije kako je moglo i trebalo biti!

No, premda je čovjek u svojoj veličini i ludosti odbacio Boga, Bog nikako nije mogao odbaciti čovjeka. Zato Bog obećaje svoj novi ulazak među ljude i novi poziv ljudima na prijateljstvo s Bogom. Da bi se to moglo zbiti čovjek će morati odbaciti – ili bolje rečeno tijekom cijelog svog života odbacivati – napasnika Sotonu u njegovim lažima da je Bog čovjeku ‘ograničenje’. To Božje obećanje je ostvareno u Isusu Kristu koji je svojim životom i svojom smrću stvarno dokazao da mu nije ništa teško učiniti za ljude. Smrt na križu je neoborivi dokaz Božje ljubavi prema čovjeku, a uskrsnuće je neoborivi dokaz Božje veličine kojoj ne može trajno nauditi niti smrt kao najveća strahota kroz koju čovjek mora proći.

Odnos prema Isusu kroz ljudsku povijest pokazuje da su ljudi malo naučili kroz povijest. Mi smo ti koji ga prihvaćamo i nastojimo životom slijediti. Uspjelo nam i u vječnost k njemu stići.