Bog želi da u smirenosti rastemo duhom

11. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2012)

         Božja poruka koja nam je prenesena današnjim misnim odlomcima iz Biblije govori o rastu, o razvijanju i o procesu nastajanja. Isusovim utjelovljenjem, mukom, smrću i uskrsnućem dogodilo se spasenje svega svijeta i svih ljudi koji to vjerom i životom prihvate. Po krštenju i mi smo postali dionici toga spasenja. No ipak ćemo to, čega smo po krštenju postali dionici, u potpunosti zadobiti tek u ‘kraljevstvu nebeskom‘. Dakle, već jesmo spašeni za vječni život, ali još i nismo! Drugim riječima: u vjeri smo spašeni, a činjenično se to još mora za nas dogoditi. Ipak, ta naša vjera nije bez temelja i bez razloga: temelj i razlog naše vjere jest sve ono što je Isus za nas govorio i činio, jednostavno sve ono što je Isus za ljude živio! Stoga, premda to ne možemo matematički i znanstveno dokazati, vjerom znamo da smo u pravu i da smo na pravom putu – jer smo napravili pravi životni izbor prihvaćajući Božji poziv. Pa i mnoge druge važne stvari u životu se ne mogu matematički i znanstveno dokazati, ali se iskustveno itekako mogu živjeti. Tko bi mogao matematički izračunati što je to ljubav… ili pak znanstveno ustvrditi što je to dobrota?! Ali se bez znanosti i bez matematike može iskusiti da li ima među ljudima ljubavi i dobrote ili ih nema!

Zato je posve prikladno kršćansku vjeru, i konkretni životni hod po toj vjeri, usporediti s posađenom biljkom, kao što to čini 1. misno čitanje, ili pak s posijanim sjemenom, kao što je to Isus izrekao u današnjem evanđelju. U tom tek posijanom sjemenu već je sadržano sve ono što će ta biljka jednoga dana postati, kad će i ona donijeti plod iz kakvoga je i sama nastala – premda to tek posijano sjeme još nije ni biljka ni plod. Da bi sjeme postalo i biljka i plod (novo sjeme), potrebno je vrijeme i trud, potrebni su prikladni uvjeti.

Tu je i razlog zašto se kršćanska vjera protivi ‘pobačaju‘ – jer ‘to što se pobacuje’ već je istinski ‘novi čovjek’ kojemu su potrebni prikladni uvjeti da se razvije do rođenja i da onda dalje raste. U protivnom bi mogli reći da ni malo dijete koje   još ne zna govoriti niti ne može hodati, također nije čovjek… jer ljudi ‘govore i hodaju’. Tu je i problem tzv. ‘potpomognute oplodnje‘ o kojoj se u posljednje vrijeme jako puno govori i piše – sad malo manje jer su prevladale ‘nogometne teme’. U tom govoru i raspravi o ‘potpomognutoj oplodnji‘ se kršćanskoj vjeri jednostavno zlobno podmeće da je ta vjera protiv ‘tako rođene djece’. Kršćanska vjera doista uopće ne odbacuje niti ne osuđuje tako rođenu djecu, nego se kršćanska vjera protivi tome što se tom prilikom ‘ubijaju drugi zameci’ koji su isto tako mogli postati ljudi, ali su jednostavno po toj metodi ‘postali višak’. Kršćanska vjera se ne slaže s time da se nekoga smije ubiti, kako bi netko mogao živjeti. Jer, kad se jednom to dopusti kao ‘prihvatljivo’, onda više nije tako teško tu ‘prihvatljivost’ proširivati i na ‘druge razloge’. Ovo je ozbiljna tema: o životu i smrti, pa ću se zato poslužiti i ozbiljnom i pomalo grubom ilustracijom. Tako se može navesti da je i Hitler došao na vlast po demokratskim izborima, i onda je parlament pod njegovim vodstvom donio zakone da se ‘neke ljude’… može ubiti. Eto, tu kršćanska vjera govori da ljudi ipak ne mogu ‘o svemu’ demokratski, tj. većinom, odlučivati. Pitanje ‘života i smrti’, tko će živjeti a tko umrijeti, nadilazi ljudsku kompetenciju.  Eto, tu je istinski problem koji kršćanska vjera ističe kad se govori o tematici tzv. ‘potpomognute oplodnje‘. Zato i znanost i medicina trebaju rasti i razvijati se tako da pronalaze načine koji neće jedne ubiti da bi drugi živjeli!

Tako je i za naš kršćanski rast, za rast naše vjere i djelotvorne ljubavi, koje su i nadom osmišljene, potrebno vrijeme i trud. Primivši sakramente inicijacije, a to su: krštenje, ispovijed, pričest i krizma, ne završavamo proces rasta u vjeri… kako se to već godinama događa s brojnim krizmanicima, nego završavamo proces uvođenja u vjeru. A to pak je nešto posve drugo. Nakon tog uvođenja u vjeru nastavlja se životna avantura kršćanskog života u kojem nastojimo životne prilike i neprilike živjeti po mjeri i nadahnuću – i snazi – Isusa Krista uskrsloga. Pritom se ne libimo priznati kako u tom življenju i griješimo, možda i teško griješimo, ali se tim grijesima ne hvalimo, niti se opravdavamo, niti druge za to krivimo. Najjednostavnije i najsvrhovitije je: grijehe priznati, požaliti što smo ih počinili, tako ćemo onda i od Boga zadobiti oproštenje – pa onda opet u novim prilikama i neprilikama života nastojati biti bolji, biti dosljedniji u življenju kršćanske vjere. I tako se to odigrava cijeloga života. I premda nam se puno puta čini kako nam se u životu sve ponavlja, to ipak nije tako – ipak je vjerojatnije da s većim brojem godina i životnom zrelošću koje one sa sobom nose, postajemo ‘kao ljudi’ bolji, pa nas naši bližnji teže rasrde, teže ‘izbace iz takta’… i vrlo vjerojatno lakše praštamo. Ima li još ‘nešto više’ te kršćanske dobrote, to bolje i za nas i za naše bližnje! Tako se ipak pokazuje da nismo uzalud živjeli i da nismo uzalud nastojali kršćansku vjeru koju smo naučili i u praksu pretvarati – svjesni da nikad ne možemo stići do kraja, da uvijek možemo napredovati… kao što možemo i uvijek nazadovati.

Vjerujemo mi kršćani da smo na proputovanju na ovome svijetu i da nam je istinska domovina na nebesima u vječnosti s Bogom. Tu opet treba reći, po tko zna koji put, da je i taj život na zemlji izuzetno važan jer je jedinstven i neponovljiv… a zbog naše naravi, i zbog naših bližnjih, kao i zbog prirodnih i društvenih situacija na koje ne možemo utjecati… taj je život istinska avantura: nikad do kraja upoznata, i nikad do kraja zadovoljna, niti do kraja nezadovoljna. To doprinosi i zanimljivosti života kao i, po čisto ljudskim mjerilima i silama, njegovoj nesigurnosti – ali za nas vjernike postoji sigurnost Božje ljubavi koja nas neće napustiti niti onda kad mi ne razumijemo teškoće i muke kroz koje prolazimo: i mi sami i naši bližnji. Kršćanska vjera nam govori da Bog želi ljude za suradnike – mogao je bez nas, ali ne želi bez nas – i želi da u toj našoj suradnji budemo uporni i strpljivi.