Nismo zakasnili ‘biti Božji’

ROĐENJE IVANA KRSTITELJA/12.KG.

(B-2012)

Vjerojatno je mnogima poznato pa ću ih samo podsjetiti, a neki će valjda i prvi put čuti, da se u kršćanskoj zajednici vjernika koja se zove Crkva, slave samo tri rođendana za ovozemaljski život: Isusa (na Božić), Marije (8. rujna – na blagdan Male Gospe) i Ivana Krstitelja (24. lipnja, a to je danas). Svi ostali sveci slave se na dan njihove smrti na zemlji po kojoj su rođeni za nebo! Danas se slavi rođenje Ivana Krstitelja. Malo prije smo čuli kako je nastao mali nesporazum i prijepor oko njegova imena: kako je to bilo prvo dijete rodbina je računala da će se zvati po svome ocu Zahariji. Znamo da je i kod nas, još ne tako davno, prvo dijete dobivalo ime po ocu ili majci… a onda su došla neka nova, ‘moderna’ imena koja djeca dobivaju, a kako se roditelji djece ne zovu. Malo je neobično, ako ne i čudno, da je nekome važnije ime nekog nogometaša, glumca ili glumice, pjevača ili pjevačice, negoli ime vlastitih roditelja. Rodbini Ivana Krstitelja je bilo to čudnije što otac svoga prvoga sina, koji se rodio u poodmakloj dobi svojih roditelja, ne želi nazvati po sebi: da se zove Zaharija. Ti ljudi nisu znali da je ovo dijete dobilo ime i prije negoli je bilo začeto: dogodilo se to prigodom Zaharijinog viđenja anđela u hramu kad je budućem ocu i rečeno kako da nazove dijete koje će tek biti začeto i rođeno. Inače, ime Ivan znači ‘Bog je milostiv‘. Roditelji Ivanovi su tako i shvatili rođenje tog djeteta: da im ga je Bog darovao, i to darovao u životnoj dobi kad su se već praktički pomirili s činjenicom da nikad neće biti roditelji. Da se je događalo nešto uistinu neuobičajeno potvrđuje nam primjedba zapisana u evanđelju: da su se i ljudi pitali: „Što li će biti od ovog djeteta?“

Ivanovo začeće i rođenje je događaj protiv svake ljud-ske logike, svake nade i postojećih prirodnih zakona – jednom riječju: nemoguća misija – i zato je to rođenje naznaka skorih mesijanskih vremena u kojima se Bog toliko zauzima za ljude da postaje ‘jednim od njih‘. No, kako god je veličanstveno Božje zauzimanje za čovjeka, tako je gotovo jednako veliko nevjerojatno čovjekovo odbijanje Boga: i to od ‘raja zemaljskog‘ pa sve do ‘naših dana‘.

Današnje 1. misno čitanje nam donosi veličinu i muke proroka Izaije. Taj prorok gotovo da se opravdava i pred samim sobom i pred ljudima za ono što govori i čini, ali kaže da ne može drukčije jer je pozvan još od ‘materina krila‘ – dakle od samog ‘rođenja‘. I svjestan je prorok Izaija da je sve to što čini i govori služba na koju ga je Bog pozvao. No, ne umišlja si taj prorok Izaija da je nešto velikoga postigao pa govori kako se je ‘zaludu trudio, nizašto naprezao snagu‘. U konačnosti on se ipak ne predaje – ima trenutke malodušnosti i nesigurnosti, ali se ne predaje! To je jasno iz njegovih riječi: „Ipak, kod Gospodina je moje pravo, kod mog Boga nagrada je moja.“ Da, to je ono po čemu su nekako prepoznatljivi Božji ljudi: svjesni su svojih slabosti i čestog posustajanja, ali ipak ne odustaju jer vjeruju da to čine u Božje ime… i da drukčije i ne mogu činiti, jer onda ne bi bili Božji poslanici!

Još jedan Božji poslanik – pisac Djela apostolskih, sv. Luka – svjedoči danas o ljudima koji su bili u službi Božjoj. Tako apostol Luka piše o onome što je propovijedao apostol Pavao: da je u Božjoj službi bio i kralj David i Ivan Krstitelj. A tu dvojicu dijele ne godine nego stoljeća – a svaki je od njih bio Božji glasnik, Božji svjedok, među ljudima svoga vremena. Eto jasnog pokazatelja da ni mi nismo ‘zakasnili’ – sada je ‘naše vrijeme’, sada su ‘naše prilike’ da budemo Božji svjedoci u brojnim događanjima u ovome svijetu. Vrlo je vjerojatno da je i svaki od nas pokušao – i više ili manje često i uspio – biti neki svjedok, neki pokazatelj Božje ljubavi prema ljudima. To je bilo već onda kad smo nastojali svoj posao pošteno odraditi i svoju obvezu savjesno ispuniti… još smo više bili svjedoci Božji kad smo nastojali dobrim uzvratiti na zloću… i kad smo bili spremni oprostiti, a ne ‘dovijeka se srditi‘.

Rođenjem Ivana Krstitelja rođeni su ‘prvi taktovi nade‘, čovječanstvo je počelo učiti pjevati novu ‘melodiju spasenja‘. Svatko od nas se sjeća kako smo u školi učili pjevati ‘tonsku ljestvicu‘: do, re, mi, fa, so, la, ti. No, valjda nitko od nas ne zna kako je došlo do tih ‘slogova ljestvice‘. Ni ja nisam znao sve dok nisam u novom broju ‘Živog vrela‘ pročitao kako je to nastalo na temelju pjesme za večernju molitvu u brevijaru – a tako se zove ‘službeni molitvenik’ biskupa, svećenika i redovnika i redovnica – koja se moli uoči blagdana sv. Ivana Krstitelja. Naravno, kako je nekada službeni jezik Crkve bio latinski, to je i pjesma Ivanu Krstitelju na latinskom. U ‘Živom vrelu’ piše taj tekst na latinskom, i za ovu zgodu slogovi DO, RE, MI,… su istaknuti zadebljanim slovima, a ja ću citirati tu pjesmu u hrvatskom prijevodu, kako je također zapisana u tom časopisu ‘Živo vrelo’: „Da uzmognemo zanosnom ti pjesmom / čudesna djela pravo opjevati, / izbriši grijeh nam s usta okaljanih, / Ivane sveti!“

Bolje i ljepše i ne možemo ni moliti ni pjevati nego da nam Bog grijehe oprosti i za nova dobra djela ojači. Čudesno rođenje Ivana Krstitelja nam nosi poruku da je moguće i u nenaklonjenim vremenima, kao i u neželjenim događajima, ostati ‘oslonjen na Boga’, ‘biti na čast sebi i svojima’ – i onda smisao i svrhu postojanja postići: život vječni. Ako ne ide lako, a ono je svakako vrijedno: život vječni postići!