Bog grešnika ne opravdava nego mu oprašta kad se kaje
4. NEDJELJA KROZ GODINU
(B-2024)
U teškoj životnoj situaciji ljudi traže rješenje. Ako je ta situacija teška za veliki broj ljudi, onda je rješenje to potrebnije i hitnije, jednostavno zato jer veći broj ljudi pati. Osobito nas pogađa patnja zbog bolesti ili siromaštva. U bolesti prigovaramo liječnicima i općenito medicini, neki put i Bogu, a u siromaštvu prigovaramo predvodnicima društva koji ne mogu ili ne znaju osigurati zaposlenje i plaću za ljude.
Danas smo u evanđelju susreli ljude koji izriču pohvale na Isusov račun jer su jednostavno ‘zaneseni Isusovim naukom‘. Nismo ništa čuli o detaljima tog Isusovog nauka, čuli smo samo da se ljudima jako dopalo. Pomalo je nejasna rečenica da su ljudi bili zaneseni zato jer ih je Isus učio ‘kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci‘. A ‘imati vlast’ zacijelo znači imati mogućnost za ‘donositi promjene‘, a ne samo ‘tumačiti situaciju‘. Pismoznanci Isusova vremena su tumačili kako provoditi u život ono što je bilo napisano u Pismu, a to zapravo znači u Bibliji Staroga zavjeta. Naime Biblija je onda bila to ‘Pismo‘ koje je vrijedilo čitati i u životnu praksu provoditi.
A Isus je govorio kao onaj koji životnu praksu mijenja, a ne samo tumači. I mi smo u situaciji u kojoj želimo promjenu, naravno promjenu na bolje. A istinsku promjenu u ljudski život donio je Isus: i to ne samo novim naukom, ne samo novom teorijom, nego jednostavno novom praksom življenja. Isus je i sam živio nove vrednote među ljudima i s ljudima. Velika mnoštva ljudi koja su se redovito okupljala oko Isusa pokazuju da je bilo lijepo slušati što je govorio i gledati što je činio. Osobito je bilo zanimljivo i očaravajuće kad je činio čudesa. A sva čudesa Isus je činio u korist ljudi: da ljudima pomogne, a ne da sebe istakne. Najveće čudo kojim je najviše zadivio ljude bilo je onda kad je za ljude trpio i umirao na križu: kao Bogočovjek sigurno se mogao spasiti, mogao je sići s križa, ali onda mi ljudi ne bismo nedvojbeno saznali kako nas jako ljubi. A ljubi nas toliko da je spreman dati svoj život za ljude, čak i za one koji ga preziru i odbijaju, čak i za one koji ga muče i ubijaju! A opraštanje ljudskih grijeha mu je ‘u malom prstu‘ i čini to posve radosno uz jedan jedini uvjet: da se ljudi za grijehe kaju. Ipak, i ta praktički beskrajna ljubav se može odbiti.
A dokle može ići čovjekovo odbijanje Boga pokazuje upravo ‘čovjek opsjednut nečistim duhom‘. Zanimljivo je čuti da je taj ‘duhom bolestan čovjek‘ ipak točno znao ‘tko je Isus‘. Današnji odlomak evanđelja praktički ništa ne piše o životu i ponašanju toga ‘opsjednutog čovjeka‘. Iz nekih drugih biblijskih opisa ponašanja takvih ljudi, koji su bili ‘opsjednuti nečistim duhom‘, znamo da su ti ljudi ‘jadno živjeli‘: činili su štetu i sebi i drugima. Današnje evanđelje bilježi samo oslobađanje tog duševnog bolesnika od njegove bolesti, a ništa ne govori o tome kako je taj čovjek živio nakon Isusova izlječenja. Očito je evanđelistu Marku bilo važno pokazati Isusovu moć nad zlom koje zahvaća ljude, a nakon toga izlječiteljskog Božjeg zahvata svaki čovjek i dalje ostaje slobodan u izboru svoga načina života: s Bogom ili bez Boga. Bolji poznavaoci Biblije znaju da su se i u takvim prilikama ljudi različito ponijeli: jedni su nastavili dalje po svome, a jedni su iz temelja promijenili svoj život. To je i tajna i veličina ljudske slobode kojom nas je Bog obdario. Zato je moguće da ljudi budu pokršteni, da prime sve predviđene sakramente, a da ipak ne budu životom kršćani. Čak mogu i puno toga znati, ali svoje znanje ne pretvaraju u praksu života.
Vjerujem da se u mnogim slušateljima današnjeg evanđelja pojavljuje pitanje: ima li danas ljudi koji su ‘opsjednuti nečistim duhom‘? Nemali broj ljudi bi vjerojatno samo odmahnuo rukom i lakonski odgovorio da su to ‘starinske priče‘ iz davnina kad ljudi nisu shvaćali da su to bile obične ‘psihičke bolesti‘. Nezamislivo je da Isus nije bio dovoljno pametan da skuži o čemu se radi i s kim ima posla! Vjerojatnije je da je ‘nečisti duh‘, tj. đavao, uspio uvjeriti mnoge ljude našega vremena da on zapravo ne postoji pa se ljudi i nemaju koga bojati.
No, kad s druge strane čujemo i vidimo kakve sve nevolje i nepravde ljudi ljudima čine, teško je prihvatiti da se je toga zla čovjek sam sjetio. Izgleda da mu ipak netko ‘šapće‘ u dušu, u bolesnu dušu, da tako bezdušno postupa prema drugim ljudima… čak mnogim posve nepoznatim ljudima, koji mu ništa nažao nisu učinili da bi im se morao osvećivati. Evo jednog primjera dvostrukih mjerila u ponašanju ljudi našeg vremena: ako progovoriš nešto protiv tzv. LGBT zajednica, odmah te proglase mrziteljem i da vrijeđaš ljude koji u tim zajednicama žive… a kad netko vrijeđa vjerske svetinje, to je sloboda govora. Eto, kako je ‘nečisti duh’ poremetio ljudske vrednote i zavadio ljude.
Isus je doista donio novi i snažni nauk, novu i snažnu praksu življenja, koja uistinu pobjeđuje zlo i nepravdu… ali ne čini to silom nego podnošenjem nepravde i činjenjem dobra i onima koji čine zlo. To se vidi i po tome što ima puno kršćanskih mučenika, a puno, puno manje kršćanskih mučitelja. A i oni kršćani mučitelji koji su to doista činili kroz povijest, zapravo su pogazili kršćansku vjeru: bilo iz neznanja, bilo iz zločestoće. Isusov primjer je jasan za sve ljude i svih vremena: ne miriti se sa zlom, ali niti na zlo ne odgovarati novim zlom. I tako se pobjeđuje zlo svijeta, i tako se božanske vrednote unose u ovaj svijet, i tako ljudi na ovom svijetu putuju prema vječnom životu u nebu. Tamo se i mi našli.
