Strašna životna kušnja sa sretnim završetkom

2. KORIZMENA NEDJELJA

(B-2024)

         Mnogo je raznih poslovica, tzv. narodnih poslovica koje su nastale na temelju dugogodišnjeg, čak višestoljetnog iskustva mnogih generacija ljudi. Tako ima jedna strašna poslovica koja kaže da ‘nesreća nikad ne dolazi sama’. Kad nas zadesi neka velika nevolja, prema toj poslovici, možemo biti sigurni da će nam se dogoditi još pokoja nevolja. Poslovica kao poslovica – može biti više ili manje istinita. Među-tim, izgleda da današnje 1. čitanje u svom prvom dijelu daje za pravo toj strašnoj poslovici da ‘nesreća nikad ne dolazi sama’.

Prisjetimo se ukratko: Abraham i njegova žena Sara dočekali su starost bez potomka. Uvijek je to teško, ali je u ono vrijeme to bilo ljudima osobito strašno – jer se vjerovalo da je to neimanje djece dokaz nekakvog prokletstva nad tim ljudima koji nemaju djece. Naime, ljudi su tada smatrali da je potomstvo najveći Božji blagoslov jer to potomstvo na neki način produžava život roditelja, pa onda znači i život predaka, u novim i novim generacijama. Osigurati sebi potomstvo za mnoštvo naraštaja značilo je produžiti sebi život za isti broj naraštaja. U životu Abrahama i Sare događa se očito Božje čudo: u dubokoj starosti oni ipak dobivaju sina Izaka.

I onda dolazi nesreća u valovima. Kad se već Izak razvio u dječaka, Bog progovara Abrahamu strašne riječi: “Uzmi svoga sina jedinca koga ljubiš, pa ga prinesi kao žrtvu na brdu koje ću ti pokazati…” Strašno. Ili možda danas to više i ne bi bilo tako strašno? Danas se mnoga djeca ubijaju i prije negoli se razviju u dječake ili djevojčice… dogodi se to još u utrobi njihovih majki… jer danas djeca nisu Božji blagoslov nego obiteljski balast kojega se je najbolje čim prije osloboditi. Osobito ako roditelji već imaju jedno dijete. Abraham je htio žrtvovati sina Izaka u znak poštivanja Boga, danas se djeca  žrtvuju u znak  očuvanja komocije.

Čuli smo kako je završilo sa žrtvovanjem Izaka – nije  se to dogodilo: Bog je to na vrijeme zaustavio, a žrtvovan je  bio ovan – tadašnja uobičajena žrtvena životinja. Tisuće nerođene djece u naše vrijeme nemaju tu sreću: njihovo žrtvovanje ne biva zaustavljeno već se doista abortiraju. Tako se pokazuje da je poziv Abrahamu da žrtvuje sina Izaka bio samo velika i strašna kušnja njegove vjernosti Bogu i znak velikog poštivanja Boga. A čemu može nama poslužiti taj davni događaj dogođen pred više tisuća godina? Poziva nas na ozbiljno razmišljanje o našem vlastitom životu.

Vjerojatno i svatko od nas ima nekog svog ‘Izaka’, tj. neku svoju malu ili veliku ljudsku sreću. Taj naš ‘Izak’ može biti nešto tako po sebi razumljivo, nešto što nam ispunja život, nešto što nam je drago kao naš vlastiti život. Nečiji ‘Izak’ može biti njegova obitelj, bračni drug, zvanje, posao, ugled među ljudima, položaj na poslu… sve tako normalno i redovito, a ipak važno za ljudski život. I onda se dogodi, na našu sreću ne tako često ali se dogodi, da nam baš to bude oduzeto, to što nam je bilo važno i vrijedno. Čovjek ostane bez posla, ostavi ga bračni drug, umre mu netko od bližnjih, netko mu okalja dobar glas, netko od bližnjih krene putem zla (npr. alkohola ili droge). Čovjek bude ozbiljno uzdrman i sruši mu se njegov tako pomno izgrađen ‘mali svijet’ u kojem je sve ‘štimalo’ i išlo po planovima. Kako da čovjek na to reagira? Može zdvajati, može pasti u očaj… može sve oko sebe mrziti i proklinjati. Preko događaja s Abrahamom Bog nam danas poručuje: “Ne proklinji! Ne zdvajaj! Ne gubi vjere! Prinesi mi i prikaži tu žrtvu!” Mnogi bi rekli: “Pa zar se to uopće može tako postupiti“?

Događaj Abrahama i Izaka kaže da može. Taj događaj nam također kaže kako nam Bog doista ne jamči da u našem životu neće biti križeva niti ovih strašnih žrtvovanja. Toga će u ljudskom životu uvijek biti. Međutim, Bog nam jamči da će uvijek biti uz nas i da će on naš život već providjeti. To Božje proviđenje bio je u Abrahamovom slučaju ovan. Za Abrahama i Izaka ovan je bio spasonosan. Sigurno i za našu žrtvu Bog ima nekog ovna koji će izmijeniti ili barem ublažiti našu muku i našu žrtvu. Neki put je taj ‘ovan’ Božja jakost koja podupire našu ljudsku slabost pa možemo svoj križ nositi i svoje trpljenje osmisliti.

Bog nas ne zavarava ispraznim nadama o lagodnom životu bez tuge, bolesti, nerazumijevanja, nevolja, patnja – ali nam Bog daje snagu i jamči smisao te naše muke i žrtve da je iznesemo do kraja, do – slikovito govoreći – zore uskrsnuća.

Biblijski stručnjaci kažu da se je upravo zato Isus i preobrazio pred apostolima: da ih ojača za dane Kalvarije koji će uskoro doći. Isus je htio da apostolima ostane u sjeća-nju i ona uzvišena stvarnost koju će Isus doseći kada prođe kroz strahotu muka i smrti. Dok se je to preobraženje događalo na brdu Tabor, apostoli nisu baš najbolje razumjeli – bili su više prestrašeni nego oduševljeni. I kad im je Isus rekao da nikome ne govore što su vidjeli “dok on ne ustane od mrtvih” bilo im je potpuno nejasno što znači to njegovo “od mrtvih ustati”. Ipak, kad se je dogodila zora uskrsnuća i kad su svjetlom Duha Svetoga spoznali događaj Isusa Krista u njegovoj cjelovitosti – kad su shvatili da su Isusova muka i smrt bili plod i dokaz njegove ljubavi prema ljudima, a uskrsnuće nagrada za tu veliku ljubav – onda su i oni sami postali sposobni založiti svoj život za Isusa Krista i za ljude koji će “slušati Isusa”, kako je to u današnjem evanđelju savjetovao ‘glas s neba’, da bi po slušanju i prihvaćanju Isusa i ti ljudi postigli vječnost preko zore uskrsnuća koja će se i za njih dogoditi. I mi smo svakoga dana više-manje na tom putu i u tom svjedočenju – našli se i na cilju tog puta, u vječnosti, u nebu.