Bog rado prima naš povratak
4. KORIZMENA NEDJELJA
(B-2024)
Možda se još malo sjećamo: prošle nedjelje bilo je govora o Deset Božjih zapovijedi koje su koristan i nezaobilazan naputak čovjeku koji može i mora birati što će činiti i što neće činiti. Čovjek koji u sebi nosi vjeru, ili barem neku slutnju, da mu život ima pravoga smisla tek po životu u vječnosti, a taj život u vječnosti mu Bog daruje, lako može shvatiti da ne može onda ignorirati Božje zapovijedi na putu do vječnosti. Bog daje vječnost, Bog daje i zapovijedi! Kad se voziš cestom prema nekom cilju, ne možeš ignorirati znakove uz cestu, ne možeš se ne obazirati na putokaze uz tu cestu!
No, koji puta čovjek to ‘u glavi’ i zna, ali mu životna praksa nije u skladu s onim što ‘glava’ zna. Današnje 1. čita-nje u tome je potpuno jasno, upravo bolno jasno: “U one dane svi su svećenički glavari i narod gomilali nevjeru na nevjeru slijedeći gnusna djela krivobožačkih naroda, oskvrnjujući Dom Gospodnji, posvećen u Jeruzalemu.” Koliko je u tom tekstu istovremeno i boli i radosti i hrabrosti?! Bol se čita u tome što ljudi ne slušaju Božje naputke o ponašanju u životu pa moraju otići u progonstvo, u ropstvo. Pisac Knjige Ljetopisa je sasvim jasan da niti svećenici u narodu nisu bili bolji. U tom pisanju se vidi da je to doista Božja poruka, a ne ljudska, ne poruka svećenika – jer kad bi to bila poruka svećenika pa onda bi valjda sami sebe prikazali u ljepšem svjetlu. Zbog nepridržavanja Božjih naputaka u ponašanju izraelski narod je morao ponovno u progonstvo, u ropstvo. A ne tako davno bili su iz ropstva oslobođeni – zato su i trebali Božje naputke da se kao slobodni ljudi znaju ravnati u dnevnom životu. I današnji psalam tužno pripovijeda o tome vremenu ropstva: “Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona…” O tome pripovijeda i popularna pjesma Rivers of Babilon.
Ima u tom biblijskom odlomku iz Knjige Ljetopisa i radosti jer je progonstvo kratko trajalo, samo 70 godina u odnosu na 400 godina ropstva u Egiptu. Nakon 70 godina svi koji su htjeli mogli su se slobodno vratiti. Iz te perspektive brzog povratka ni to babilonsko ropstvo ne izgleda tako strašno: Bog je oprostio ljudima i opet ih poziva za svoje prijatelje i suradnike.
O toj nevjerojatnoj ljubavi Boga prema ljudima pripovijeda i današnje evanđelje. Isus govori Nikodemu ‘da je Bog tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da ni jedan koji u njega vjeruje ne propadne nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu’. Doista, za čovjeka vjernika ne može biti sretnije spoznaje od ove: da Bog nije neumoljiv i strog sudac, nego ponajprije dobri Otac koji ljubi i koji je spreman za tu ljubav platiti i najveću cijenu – poslati svoga Sina da umre za ljude! Bog je, dakle, platio veliku cijenu i zato se ni čovjek ne može i ne smije s time šaliti. Zato moramo dobro shvatiti što to Isus doista hoće reći u današnjem evanđelju kad je rekao: ‘Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu‘. Dakle, Isus tu ne kaže da na kraju neće biti suda, nego da se Bog sam odrekao suda i taj sud je prepustio samom čovjeku. Svaki čovjek sam sebi presuđuje vječnost: taj sud se neće dogoditi tek u nekoj dalekoj budućnosti nego se već sada događa u čovjekovu životu! Svojim dnevnim odabirom životnih vrijednosti mi se već iz dana u dan odlučujemo i usmjerujemo za vječnost! Utješno je pritom i vrlo umirujuće da se uvijek možemo obratiti i da je Bog spreman, upravo rado, grijehe nam oprostiti. K tome je Bog jedini koji nam je po Isusu pokazao da je pronašao lijek i serum besmrtnosti – taj Bog je u Isusu iskusio smrt na križu i onda je tu smrt svojim uskrsnućem pobijedio. Svako naše misno slavlje, a napose ovo nedjeljno svečano slavlje jest spomen-čin te velike Božje ljubavi i ujedno je to slavlje naše osobno uključivanje u plodove te Isusove smrti i uskrsnuća.
Sigurno nas negdje u dubini naše duše kopka pitanje: “A zašto Bog daje, ili barem zašto dopušta, da nas snađu nevolje prije uskrsnuća?” Za nas ljude to je tajna koju ne možemo i nikada nećemo moći do kraja razumjeti. Ali se vrlo vjerojatno dio odgovora nalazi u ovome: Kad je čovjek u nevolji nekako istinitije vidi stvarnosti oko sebe i lakše nalazi put spasenja. Sveti pisci su na više mjesta u Bibliji zapisali, vjerujemo da su pritom bili nadahnuti Duhom Svetim, da kad Bog nekog voli, onda mu daruje trpljenje. Kad čovjek ima sve, onda zapravo kao da ništa ne vidi – a pravo progleda tek kad izgubi nešto od onoga što je imao. Znamo i iz svoga iskustva: kad nam zdravlje počinje vrijediti? – kad postanemo bolesni. Kad ljudima obično hodanje postane važno? – kad više ne mogu hodati.
Izgleda da zato i Bog dopušta da nas snađu nevolje kako bismo se sjetili Boga, kako bismo vidjeli od koga nam dolazi pravo rješenje i pravi cilj i smisao života. A Isusov primjer trpljenja i smrti pokazuje nam da ni trpljenje ni smrt nisu Bogu zapreka da nam pokloni život za čitavu vječnost.
