Ne biti pohlepan
15. NEDJELJA KROZ GODINU
(B-2024)
U evanđelju prošle nedjelje “rastali smo se” od Isusa koji se čudio nevjeri svojih sugrađana Nazarećana, zbog čije nevjere nije mogao učiniti čudesa kakva je činio među ljudima drugih mjesta i krajeva. Iz toga je vidljivo kako Isus nije činio čudesa zato da bi mu ljudi vjerovali, nego kad su mu ljudi vjerovali i kad su ga prihvaćali, onda je činio čudesa. Ipak, to odbijanje nije obeshrabrilo Isusa nego ga je potaklo da i druge ljude angažira u propovijedanju radosne vijesti: da Bog ljude voli i da im priprema fantastičnu budućnost koja će jednom postati sretna vječnost – nebo. To je razvidno iz današnjeg evanđelja u kojem smo čuli kako je Isus poslao svih svojih dvanaest učenika, dva po dva, među ljude s nakanom da svijet i ljude učine boljima. Tu zadaću apostola: da ljude učine boljima, evanđelista Marko je izrekao slikom da su apostoli ‘izagnali mnoge zloduhe’ i da su mnoge ‘nemoćnike ozdravili’. Dakle su ljudi stvarno postali bolji: zdravljem duše i tijela.
Šaljući apostole među ljude Isus im je dao neobične uvjete: da sa sobom “ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novca o pojasu, nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina“. Ovakav Isusov zahtjev može zapanjiti ljude, osobito nas i naše suvremenike. Jer, čak i skitnice i lutalice posjeduju više negoli to Isus traži od svojih učenika. Kad bi netko danas u potpunosti, doslovce, htio zadovoljiti tom Isusovu zahtjevu, najvjerojatnije bio brzo izgladnio ili teško obolio. Ovdje svakako treba reći da su u Isusovo vrijeme vladale sasvim drukčije životne prilike negoli su to naše prilike. Tada je svaki čovjek-putnik uživao veliku gostoljubivost – i bilo je nešto najnormalnije putnika-namjernika nahraniti, obući i primiti na noćenje. Smatralo se da samo onaj čovjek koji tako postupa prema ljudima-putnicima ima pravo računati i na Božji blagoslov u svom životu.
Ipak, Isusov zadatak dan apostolima aktualan je i za naše vrijeme. I danas Isus šalje nas kršćane, sadašnje Isusove učenike, na svjedočenje božje dobrote. Vrijedi li i danas Isusov naputak o skromnom nastupu među ljudima?! Dakako! Pritom je bitno shvatiti bit Isusove poruke, i zato se trebamo pitati: “Kako bi Isusov zahtjev glasio danas?” Vrlo je vjerojatno da bi Isus danas rekao to malo drukčije. Možda bi Isus u naše vrijeme rekao: živite jednostavno! Živite tako da imate dovoljno za dostojan život čovjeka. Nemoj prekoračiti mjeru onoga što je dovoljno – jer inače nećeš naći mira i razorit ćeš svoj vlastiti život i život drugih ljudi. Zapisano je kako je veliki rimski filozof Seneka, kao carski savjetnik, rekao rimskom caru Neronu: “Tko nije zadovoljan s onim što mu je dovoljno, tome neće biti dovoljno ni čitavo rimsko carstvo“.
Isusove riječi trebamo shvatiti kao poziv na skromnost i jednostavnost života. Dakle, živjeti jednostavno i skromno, ne trčati isključivo za materijalnim, ne gomilati nepotrebno na nepotrebno – najopćenitije rečeno: truditi se da više budemo negoli samo da više imamo. To je Isusov poziv svim vjernicima, tako i time se pokazuje: da smo vjerodostojni Isusovi učenici svoga vremena.
Isus hoće da njegovi svjedoci budu nenavezani i slobodni ljudi, bez velike brige za se. U svojem pristupu ljudima neka budu nenasilni. Nema evanđelja na silu! Neka prihvate ljudsko gostoprimstvo, a ni najmanje neka ih ne smeta, a još manje priječi ljudska nedočekljivost. No, u riječima “otresite prah ispod nogu“ ima i ozbiljna upozorenja za one do kojih dopre njihova misija. Apostoli neka mirno krenu dalje, k drugima. No, nisu bez odgovornosti oni koji ih ne primiše. Apostolsko djelovanje uvijek je povezano s činjenjem dobra potrebnim ljudima. Moglo bi se reći: ondje gdje se promiče ljubav prema svim ljudima, napose prema ugroženima i nevoljnima, odzvonilo je Đavlu! Mi smo danas Isusovi učenici – mi smo danas Isusovi poslanici. Ovo se evanđelje nas tiče.
Apostol Pavao vrlo svečanim, i na prvo slušanje dosta nerazumljivim, riječima piše o našem ljudskom, kršćanskom statusu pred Bogom. Bog nam objavljuje preko apostola Pavla tko smo mi za njega, tko smo mi za Boga. Bog nas uvodi u svoj plan spasenja. Taj je plan postupan, ne događa se odjednom – plan je dugoročan. U ostvarenju toga plana zaposlen je sam Bog, a korisnici toga plana su svi ljudi koji se vjerom u taj plan uključuju. Nitko nije isključen tko se sam ne isključuje. Svaka nedjelja sa svetom misom jest naša najbolja, uvijek suvremena, škola u kojoj trebamo biti marljivi i pripravni “Bogoučenici”. Nakon sakramenta Firme nismo s božjom školom završili nego smo tek onda ozbiljnije, samostalno s tom školom trebali nastaviti. Blago našoj župi, tj. blago svima nama, bude li se to tako što češće i ostvarivalo.
