Mnogo je onih s kojima se ‘može’

26. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2012)

 Prošle smo nedjelje slušali kako apostoli ne razumiju Isusa, a boje ga se pitati. No, Isus svejedno zna njihove preokupacije o tome ‘tko je velik u životu’ pa im daje konkretan primjer kako da budu ‘veliki u životu’. Primjerom ‘služenja djetetu’ Isus je i njima i svim kasnijim svojim učenicima u stvari rekao da budemo dobri i s onima ‘koji nam ne mogu dobrim uzvratiti’. Jer, prema onima od kojih ‘imamo koristi’ nastojimo se ‘dobro ponašati’.

Iz događaja opisanog u današnjem evanđelju može se zaključiti kako su apostoli htjeli pokazati svoju odanost prema Isusu i ujedno osjećaj jedne svoje važnosti što su oni u njegovom najužem društvu. Naime, malo prije opisanog događaja Isus je od mnoštva onih koji su ga često slijedili izabrao njih kao ‘dvanaestoricu‘. I sad oni Isusu ‘tuže‘ jednoga koji pomaže ljudima – evanđelist Marko je to izrekao riječima svoga vremena: ‘izgoni zloduhe’ – a nije član te izabrane dvanaestorice. Ovdje je potrebno malo si probati pojasniti taj biblijski pojam ‘izganjanja zloduha’. Ljudi iz tih davnih vremena su jednostavno vjerovali kako se ništa na svijetu ne događa ‘slučajno’ već sve ima neki svoj uzrok. Ako se taj uzrok nije mogao vidjeti, osjetiti, onda su jednostavno zaključili kako je uzročnik ‘neki duh’, jer duh je nevidljiv. Pa ako se događaju dobre stvari, onda je to djelovanje ‘dobrog duha’ – ako pak se događaju loše stvari, onda je to djelovanje ‘zlog duha’. Mi si danas često mislimo, ili bolje rečeno ‘umišljamo si’, da znamo i uzroke i posljedice svega i svačega pa onda nastojimo i posljedice rješavati ‘po svojoj pameti’. Možda nam svijet i je tako ‘smušen’ a mnogi ljudi tako nezadovoljni i nesretni zato jer nisu dobro prepoznati ‘uzroci’ pa se onda ne mogu pravilno rješavati niti ‘posljedice’. Iskreni znanstvenici češće priznaju da ne znaju niti sve uzroke niti sve posljedice – pa onda niti sva rješenja. Pa, zapravo, kad vidimo kako ljudi kroz dugu povijest – pa tako i u ovoj našoj suvremenosti – mogu biti zločesti… a bez nekog pravog uzroka… moramo priznati da je to djelo ‘zlih duhova’, jer sam čovjek bi se teško dosjetio svoj toj zloći.

Vratimo se mi današnjem evanđelju. Umjesto pohvale dvanaestorici apostola ‘što se brinu za njega i njegove‘ Isus im govori da to više ne čine. Jer, veli im Isus, ‘ako netko čini dobro, pa onda je to siguran znak da je na Božjoj strani‘, da takav čovjek ‘radi po Božjem’ pa makar on toga i ne bio svjestan. I onda je izrekao značajne riječi: „Tko nije protiv nas, za nas je.“ Drugim riječima: u drugima ne treba gledati suparnike nego suradnike. Čak i oni koji nisu kršćani mogu biti jednako dobri kao i kršćani, ako žive iste stvarnosti o kojima je Isus govorio i ako čine ista djela koja je Isus činio. Onda mi kršćani kao ljudi zapravo dobivamo ‘žute kartone‘, možda i crvene, ako su nekršćani bolji od nas. Koja je onda razlika između dobrih ljudi i dobrih kršćana?! Pa ponajviše u tome što smo mi po vjeri svjesni da u svom ‘činjenju dobra‘ nismo sami, da imamo nadahnuće i snagu Krista uskrsloga, tako da onda i teškoće i neuspjehe života lakše i smirenije podnosimo. Na neki način je onda šteta što ‘nekršćani’, a dobri ljudi, ne znaju da tako živeći ovaj vremeniti život: čineći dobro i usrećujući svoje bližnje, idu prema sretnom životu vječnosti.

Tu možemo prepoznati i razliku u življenju nedjeljnog dana. Nekršćani, pa makar i pokršteni, najčešće taj dan odžive kao ‘rezervni dan‘ proteklog tjedna: kad se treba napraviti barem nešto od onoga što se kroz tjedan nije stiglo. Istinski kršćani nedjelju ‘slave’ kao Dan Gospodnji, tj. dan susreta s uskrslim Kristom koji nas podsjeća i pokazuje nam budućnost koju je otvorio svojim uskrsnućem. Jer, onda, ako živimo i teškoće, ne živimo ih ‘bez veze’, ne živimo ih uzalud.

A što reći o Isusovom ‘naputku‘ da se ‘odsijeku ruka i noga, i oko da se iskopa‘ ako su nam zapreka takvog življenja na zemlji da postignemo život vječni?! Ovdje je očito Isus htio ‘zaoštriti‘ stvarnost i ‘zašiljiti‘ problem, da nam rekne kako ne možemo i ne smijemo biti ‘mlaki kršćani‘, neprepoznatljivi po vjeri u svom životu. Iz ovih Isusovih riječi mora nam biti jasno kako se mi kršćani ne možemo opravdavati za ‘nekršćansko življenje‘ tako da reknemo ‘pa danas se tako živi‘. Može biti da se ‘tako živi’, ali onda se ne živi kršćanski. Ne može se biti kršćanin ‘samo u crkvi‘, niti ‘samo na Božić i Uskrs‘, niti samo na vjenčanju, niti samo na sprovodu. Ovdje treba reći da Isus nikad, baš nikad, nije bio protiv ‘grešnika‘, ali je uvijek bio protiv ‘grijeha’. S grešnicima se Isus družio, praštao im, i poticao na promjenu. Bilo bi lijepo kad bi se čovjek mogao jednom promijeniti i ostati dobar… ali životna stvarnost je posve drukčija: trajno se moramo oko toga truditi i nikad se s grijehom ‘pomiriti’.

Bog se po Isusu pokazao da je stvarno nevjerojatno i neočekivano dobar prema ljudima, ali opet ozbiljno govori o mogućnosti da čovjek tako promaši svoj život da mu niti ta neizreciva Božja ljubav ne bude od koristi. Čovjek može ustrajati u zlu, može ustrajati do kraja. A može se i u zadnji čas pokajati, čak i onda kad se više i ne može promijeniti – kao npr. onaj razbojnik na križu – može se pokajati i zadobiti oproštenje i vječni život u nebu. Jer je Bog velik u ljubavi!

Mi kršćani imamo privilegij da živimo pod utjecajem ‘dobrog duha‘ a ne ‘zlog duha‘. Isus nas danas posebno poziva na suradnju u dobru s drugim ljudima i da se u toj suradnji ne damo nadjačati od nekršćana. Ako to nije lako, a nije, a sigurno je vrijedno jer se u nebo stiže.