Životne upute za život vječni
28. NEDJELJA KROZ GODINU
(B-2012)
Mnogi od nas imaju iskustvo sklapanja nekog namještaja ili jednostavnijeg aparata koje smo kupili zapakirane u kutiji u dijelovima. U tim kutijama uvijek se nalaze i upute kako da se od tih dijelova sastavi cjelina. Ni po tim uputama nije uvijek lako pravilno sastaviti sve dijelove, a neki put jednostavno moramo odustati i pozvati nekog majstora koji je vičniji tome poslu. I tada vidimo kako je važno nešto ‘znati‘, znati učiniti da bi bilo ‘dobro učinjeno’.
Na početku današnjih misnih čitanja, u kojima prepo-znajemo Božju poruku za sebe, slušali smo zahvalne riječi čovjeka upućene Bogu za ‘dar razbora i mudrosti‘. Pritom je taj čovjek iznio neke usporedbe mudrosti s raznim životnim vrijednostima i posve je sigurno da se mnogi ljudi ne bi s njim složili. Jer, kaže on, da je mudrost vrednija: i od bogatstva, i od zlata, i od srebra, i od zdravlja i ljepote. A ne bi se složili svi oni koji se žele ravnati ne po ‘mudrosti od Boga‘ nego po ‘mudrosti od ljudi‘.
U evanđelju pak smo susreli čovjeka koji uz svoju ‘ljudsku mudrost‘ traži od Isusa ‘mudrost od Boga‘ sa željom da tako živi na zemlji da ‘baštini život vječni‘. Očito je taj čovjek, slušajući Isusa, zaključio da Isus zna ‘nešto više‘ i o prolaznom i o vječnom životu pa je htio čuti pravi ‘recept’, prave upute za takvo življenje na zemlji po kojem se zadobiva život vječni.
I Isus mu je rekao ‘životne upute‘ koje su poznate svakom ozbiljnijem kršćaninu, upute u kojima prepoznajemo onaj dio Božjih zapovijedi koje se odnose na ponašanje ‘ljudi prema ljudima‘. Očito je to bio ‘dobar čovjek’ kad je Isusu mogao odgovoriti: „Učitelju, sve sam to čuvao od svoje mladosti.“ Dakle je čovjek bio na dobrom putu prema vječnom životu. Evanđelje zatim govori kako je Isus tog čovjeka ‘pogledao i zavolio‘ te ga je pozvao na jednu velikodušnost za koju se taj čovjek nije mogao odlučiti – pa je otišao od Isusa ‘žalostan‘.
Važno je zamijetiti da je Isus tog čovjeka ‘pogledao‘ nakon što je rekao da od mladosti živi po Božjim zapovijedima. Pa valjda je Isus čovjeka gledao već i prije, dok je kleknuo pred njega i postavio mu pitanje! Očito je to sada bio ‘drukčiji pogled‘, pogled poziva na naviještanje i svjedočenje o stvarnostima vječnog života. O tom drukčijem ‘pogledu‘, drukčijem ‘gledanju‘ na ljude imamo i svi mi vlastito iskustvo. Kad idemo po svijetu, kad smo na radnom mjestu ili u školi, drukčije gledamo svoje prijatelje, svog bračnog druga, svoju djecu, svoje roditelje, djedove i bake… drukčije od svih ostalih ljudi premda su nam pred ‘istim očima’ i jedni i drugi. Tako je očito i Isus tog čovjeka nakon svjedočanstva o ‘dobrom životu’ pogledao ‘pogledom poziva’, poziva da ga slijedi i da o ‘vječnom životu’ svjedoči i naviješta i drugim ljudima. Ne da samo on tako živi, nego da o tome i aktivno svjedoči! Sjetimo se da je takvim pozivom Isus pozvao i sve apostole i oni su spremno ‘ostavili sve i pošli za njim‘.
Uvidio je Isus što je ražalostilo tog čovjeka: imao je veliki imetak. I onda je rekao apostolima kako je imetak velika zapreka ljudima da tako žive na zemlji da postignu i vječni život. I onda je rekao Isus riječi zbog kojih su se i apostoli snebivali: „Lakše je devi kroz ušice iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje.“ Apostoli su se snebivali zato jer su ljudi tada vjerovali da su bogati zato jer im je Bog blagoslovio njihov život i rad… i kako ih onda ne bi primio u kraljevstvo nebesko… Danas posve sigurno mali broj ljudi misli da je ‘ono što imaju’ posljedica Božjeg blagoslova, a mnogo više ih misli da je ‘to što imaju’ posljedica njihove pameti i rada. K tome bi se mnogi ljudi pravdali i time da oni i ne spadaju među te ‘bogataše’ jer nemaju tako puno, osobito jer nemaju ‘onoliko koliko bi htjeli’.
A stvarno čovjek ne mora imati puno, a da mu ipak to što ima bude zapreka za Boga, za vječne stvarnosti. Sasvim konkretni primjeri: koliko je ljudi i ove jeseni nedjeljom bralo krumpir, kukuruz, oralo, tanjuralo… a imaju svega skupa 2-3 rali zemljišta?! Koliko ljudi nema nedjeljom vremena za ‘vječne stvarnosti’ jer moraju najprije ‘malo dulje odspavati’, a onda kuhati ručak… A da ih Bog nije obdario životom ne bi mogli ni spavati ni ručati. Da, istina je: nije to ništa posebno, a opet je tako znakovito.
A da je stvarno čovjeku velika pomoć ‘pitati Boga’ kako da se živi na zemlji da bi se postigao život u nebu, vidi se po onom primjeru kojeg sam izrekao na početku propovijedi o sklapanju namještaja od zasebnih dijelova. Jer ako je čovjek Božje stvorenje, pa onda Bog najbolje zna kako čovjek treba koristiti svoje sposobnosti, svoje vrijeme, svoje prilike i neprilike života na zemlji, da bi postigao vječni život. To su naši dijelovi života koje treba sastaviti u ispravnu cjelinu. Nešto slično kao što i proizvođač dijelova za namještaj ili aparat najbolje zna dati prave upute kako da se od tih dijelova složi ispravna cjelina. A cjelina ljudskog života jest: sve ovo življeno na zemlji s onim postignutim u vječnosti. Za takav cjelokupni čovjekov život Bog nam daje mnoge upute: jedne su zapisane u Svetom pismu, a Bogočovjek Isus nam je riječju i primjerom pokazao što je punina ljudskog života. Po našoj osobnoj molitvi uskrsli Isus želi da budemo svjesni njegove prisutnosti u našem životu, a po sakramentima nam želi dati jakost da ga u što većoj mjeri možemo životom slijediti. I onda ćemo se znati sve bolje i sve pravilnije služiti sa svim onim što imamo, sa svojim velikim ili malim bogatstvom, da nam bude sredstvo za postignuće vječnog života. Ove nedjelje kršćani širom svijeta zahvaljuju Bogu za sve ‘plodove svoga rada i zemlje‘ koje svakodnevno koriste za svoj život.
A Isusove upute su upute pravog majstora, majstora života na zemlji da bi se postigao život u nebu.