Živjeti da bi se živjelo vječno
33. NEDJELJA KROZ GODINU
(B-2012)
Ima već neko vrijeme kako kupujemo nove kalendare jer nam se približava kraj jedne godine i početak nove godine. U našem crkvenom kalendaru to će se zbiti još i prije: slijedeća Nedjelja Krista Kralja je posljednja u ovoj crkvenoj godini, a za dva tjedna s 1. nedjeljom došašća započet će nova crkvena godina. To ‘mijenjanje starog s novim‘ se prepoznaje i u porukama misnih čitanja koje se slušaju ovih zadnjih nedjelja. Lako je zapaziti da se uz kraj crkvene godine govori i o kraju svijeta i vremena, i to se govori u ne baš željenim događajima i ljudskim raspoloženjima. Tako smo čuli proroka Danijela koji govori da će se tada među ljudima pojaviti ‘tjeskoba kakve ne bijaše otkako je ljudi‘. I baš onda kad se čovjek počne smrzavati u nutrini svoga srca od najave takve tjeskobe, prorok Danijel najavljuje neočekivano zbivanje: ‘da će se tada probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu‘. Teško je u toj najavi proroka Danijela ne prepoznati ‘Božje nadahnuće‘ – jer otkuda bi njemu samom pala na um ta ideja ‘da će mrtvi uskrsnuti’? Ljudsko iskustvo, samo po sebi, o tome ništa ne govori… ljudsko iskustvo je: da ‘svi moraju umrijeti’.
Već iz ovoga je vidljivo da prorokova najava posljednjih vremena nije tako strašna i uništavajuća: bit će tjeskobe, ali poslije tjeskobe dolazi smirenje, jer dolazi život vječni. To je prva direktna najava u Svetom pismu Starog zavjeta o vječnom životu u koji se ulazi uskrsnućem. U toj prvoj utješnoj najavi uskrsnuća i vječnog života ipak treba zapaziti i ozbiljnu poruku proroka Danijela da će nekome ta vječnost biti ‘za sramotu, za vječnu gadost‘. Tu i takvu čovjekovu vječnost prorok Danijel uopće i ne naziva ‘vječnim životom‘ nego ‘vječnom gadošću‘!
U ovo naše vrijeme općeg relativizma, kad nema nekih općepriznatih vrijednosti i autoriteta, kad se misli da je nešto vrijedno i važno samo zato što mnogi ljudi tako misle i to prihvaćaju, važno je zapaziti prorokovo isticanje onih ljudi koji će u toj najavljenoj vječnosti biti posebno važni i cijenjeni: jer su ‘mnoge učili pravednosti‘. Prorok Danijel kaže da su to ljudi ‘umnici‘, ljudi koji se služe ‘svojim umom‘, a ne samo svojim znanjem. Takve ljude Isus će nazvati ‘mudrima‘. Za ‘samo nešto napraviti‘ potrebno je, i dosta je: znanje, a za ‘napraviti nešto dobro‘ potrebna je: mudrost! Protegnemo li ovu spoznaju na ljudski život, onda se može reći da je za ‘život na zemlji’ potrebno neko znanje: (potrebno je znati napraviti kuću, potrebno je znati obavljati svoj posao…), a da bi taj život na zemlji postao ‘put prema vječnosti’ potrebna je istinska mudrost.
O tome nam na slikovit i konkretan način govori i Isus u današnjem odlomku evanđelja kad govori o ‘rastu smokve‘. Na našim prostorima možemo uzeti neki drugi primjer, ali je poruka ista: ljudsko iskustvo stečeno kroz život jako nam pomaže u ponašanju pri svakodnevnim poslovima. A Isus želi da nam takvo snalaženje u životu ne uzmanjka niti onda kad moramo zapažati životne vrednote koje imaju vrijednost i za vječnost. Jer i Isus najavljuje kraj ‘ovoga i ovakvoga svijeta’. No, taj kraj ni po Isusovoj najavi uopće neće biti opća propast. I tu možemo naći primjer iz običnoga života: kad se sruši stara i trošna zgrada pa se na njenom mjestu sagradi nova… to onda nije uništavanje i gubitak nego poboljšavanje i dobitak.
Zato Isus veli da će se na kraju ovoga i ovakvoga svijeta kakvoga mi poznajemo, sabrati ‘njegovi izabranici‘ iz svih krajeva i iz svih vremena. To je Isus rekao tako slikovito: ‘s četiri vjetra‘ i ‘s kraja zemlje do na kraj neba‘. Dakle, nitko od ljudi neće biti zaboravljen: niti oni koji su živjeli na počecima ljudskog roda, niti oni koji će živjeti ta posljednja vremena prije početka vječnosti.
A stvarno je neodgovorno, čak bedasto, nikad ne računati s krajem ovoga života na zemlji… kad nerijetko vidimo kako nam naši sumještani, znanci, prijatelji i čak i ukućani, odlaze s ovoga svijeta. Neki odlasci su najavljeni velikom starošću ili teškom bolešću… neki pak se dogode onako iznenada… ali je poruka ista: mi smo prolaznici ovim svijetom. Pritom ljudsko iskustvo završava nad grobnom jamom, a vjernička stvarnost u toj grobnoj jami prepoznaje neugodna i neželjena vrata za ulazak u vječnost. I tu smo došli do onog tako često postavljanog pitanja: a kad će doći kraj ovome svijetu? Isus je danas konkretan i jasan da konkretniji i jasniji ne može biti: „A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac.“ Čak ne znamo ni kad će ‘nama doći kraj’, a kako bismo mogli znati ‘kad će svijetu biti kraj’?! Dobra priprema i za jedan i za drugi ‘kraj‘ jest ‘drugovanje s uskrslim Isusom‘ po kojemu dobivamo nadahnuće što činiti, dobivamo snagu da to ‘možemo činiti’… i, ne manje važno, dobivamo oproštenje ‘kad ne uspijemo dobro činiti’, kad pogriješimo. Raspitajte se da li tko ima bolju ponudu… da li tko više nudi?! I zato se s pravom veselimo što se mi po svojoj vjeri, i u svojoj vjeri, družimo s Pravim: s uskrslim Isusom.
