Čudo je ‘biti drukčiji’ na Božji poziv i poticaj

2. NEDJELJA DOŠAŠĆA

(C-2012)

Snijeg koji je jučer zabijelio cijelu našu domovinu podsjetio nas je da smo u zimskom mjesecu prosincu… danas zapaljena druga svijeća u adventskom vijencu nam pokazuje da smo u drugom tjednu došašća, a početak današnjeg evanđelja nas vodi ‘u 15. godinu vladanja rimskog cara Tiberija‘, kako smo malo prije čuli. On je bio apsolutni gospodar golemoga Rimskog carstva, a to zapravo znači cijeloga tada poznatoga svijeta. Po našem sadašnjem računanju vremena to je bilo 28. ili 29. godine poslije Isusova rođenja. Uz cara Tiberija evanđelje navodi imena još nekih upravitelja pojedinih pokrajina golemoga Rimskog carstva. Od svih nabrojanih imena nama je najpoznatiji Poncije Pilat, koji je u ime rimskog cara upravljao pokrajinom Palestinom, i koji je kao takav osudio Isusa na smrt. Cara Tiberija povijest pamti kao bešćutna i okrutna vladara. Tako se uglavnom ponašaju i njegovi namjesnici koji u carevo ime upravljaju pojedinim pokrajinama golemoga carstva.

Uz tu svitu vladara, u evanđelju se odjednom pojavljuje ‘čovjek iz pustinje‘ – Ivan. U toj pustinji Ivan se pripremao za službu koju mu je Bog namijenio među ljudima. Sigurno mnogi znaju da je već i samo Ivanovo rođenje bilo pravo čudo: rodio se od starice majke, rodio se u doba kad žene više ne rađaju djecu. To čudo Ivanova začeća pripomoglo je onda i Mariji da pozitivno odgovori na Božju ponudu, koju joj je Bog uputio preko anđela Gabrijela, da bude Majka Božjemu Sinu. Kad je anđeo rekao Mariji da ‘Bogu ništa nije nemoguće‘ pa joj je onda naveo primjer kako je i njezina rođakinja Elizabeta začela dijete u svojoj starosti, Marija je odmah dala pozitivan odgovor: „Neka mi bude po tvojoj riječi.“

Vrlo brzo nakon rođenja Ivan je pokazao da je u najmanju ruku poseban čovjek. Većinu vremena je provodio u pustinji, daleko od ljudi a u Božjoj blizini. Takvim životom Ivan se je osposobio da bude Preteča davno najavljenog Spasitelja. I zato je imao snage i volje da, prema tekstu današnjeg evanđelja, ‘obiđe svu okolicu jordansku propovijedajući obraćeničko krštenje na otpuštanje grijeha‘. Po onome što je Ivan govorio, mnogim je njegovim suvremenicima bilo jasno da je Ivan Božji čovjek, da je prorok. Čuli smo u evanđelju kako je Ivan pozivao ljude svoga vremena da ‘priprave put Gospodinu‘ uz slikovitu poruku: „Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade!“ Posve je sigurno da Ivan nije nastupao u ime ‘ministarstva prometa‘ pa bi se taj poziv odnosio na poboljšanje putova, nego je pritom mislio na ‘popravljanje odnosa između ljudi i ljudi, i između ljudi i Boga’. On govori o dolinama i bregovima ljudske oholosti, o hrapavosti i krivudanju u našem ljudskom ponašanju. To je ono što se mora promijeniti na bolje da bi ljudi lakše bili s ljudima, da bi ljudi lakše jedni drugima bili ‘bližnji‘ – ne samo po metrima nego i po ponašanju, po brizi i zauzetosti za druge.

Zato taj Ivanov poziv nije izgubio na značenju niti u ovo naše vrijeme kad si ljudi doista mogu biti na prvi pogled jako blizu jer su jako povezani tehničkim sredstvima: odmah se može i čuti i vidjeti što se događa u dalekim krajevima svijeta. No, ta tehnička sredstva često puta ne mogu ljude približiti u međusobnim prijateljskim odnosima. Čak nam ta ‘medijska blizina’ može smetati tako da ne reagiramo ni tamo gdje bismo mogli jer puno puta čujemo za nevolje ljudi kojima stvarno ne možemo pomoći, pa nam onda ne padne na pamet da pomognemo i tamo gdje možemo! Poziv Ivana Krstitelja ne dopušta da ostanemo jedni drugima blizu samo na razini informacije – čuli smo i gotovo – nego da postanemo aktivni pomoćnici našim bližnjima. To ipak ne znači da svakom čovjeku koji se požali da mu je ‘teško u životu’ odmah trebamo dati 50 ili 100 kuna, ali svakako znači da mu svojim životnim primjerom pokažemo da ima smisla živjeti, da ima smisla teškoće podnositi, i da ima smisla oko zajedničkoga dobra se zalagati. Neki put će biti potrebno i dati tih 50 ili 100 kuna.

Došašće ističe to da Bog dolazi, da njegov glas nije zastao u bespućima prošlosti. Naš je život prostor na kojem se Bog utjelovljuje, i to s ciljem da se iz nas rodi preobraženi čovjek. Ohrabrujuće riječi starozavjetnih proroka neodvojivi su dio došašća. I riječi proroka Baruha iz današnjeg odlomka 1. misnog čitanja žele buditi i sokoliti klonule i beznadne ljude u novim okolnostima života. No, kako im pristupiti da bismo prepoznali  što se u toj poruci nas tiče. Riječi starozavjetnih proroka daleko su od potrošačkog iskorištavanja došašća i Božića našega vremena. U takvoj duhovnoj klimi našega vremena pozvani smo neumorno čuvati osebujnost svijesti o Božjem dolasku.

Iako je uloga Ivana Krstitelja u povijesnom smislu davno ostvarena, Ivan ostaje trajno odzvanjajući glas koji poziva na obraćenje. A obraćenje znači čovjekov odlučan zaokret u životu nakon ozbiljnog susreta s Božjom riječi. Ako se poslužimo prorokovom riječi, i naš je svijet pun dolina koje bi trebalo izravnati i brežuljaka koje bi trebalo sniziti, kako bi ovaj svijet postao bolji. Ništa nismo učinili ako te doline i brda budemo tražili u drugima i očekivali da se oni mijenjaju. Mi se moramo mijenjati. Treba početi od sebe, pitajući se kao što su se pitali Ivanovi slušatelji: „Što mi je činiti?“