Raduj se, čovječe, jer si Božji izabranik
3. NEDJELJA DOŠAŠĆA
(C-2012)
Mnogima je sigurno poznato, a netko će možda i prvi put čuti, da se 3. nedjelja došašća svake godine slavi kao ‘nedjelja radosti‘. To ime ova je nedjelja dobila po pozivu i poticaju na radost, kako smo to čuli najprije preko proroka Sefanije u 1. misnom čitanju, a onda i preko apostola Pavla u 2. misnom čitanju. A današnje evanđelje pak nam pokazuje gdje je, u čemu je, izvor radosti. Prvi izvor radosti jest davanje, dijeljenje onoga što imam onome koji nema. Tu bi si mnogi mogli misliti da je to pogrešno rečeno, jer izvor radosti je u primanju a ne u davanju: jer, čovjek se raduje kad dobije dar… čovjek se raduje kad dobije na lutriji ili sportskoj kladionici… Svatko od nas zna kako se djeca raduju kad im se nešto da, kad prime dar. No, nije li još veća radost onoga koji je taj dar djeci dao?! Roditelji se raduju kad se djeca njihovom daru vesele… djed i baka se raduju kad se unuci njihovom daru vesele! To pak onda znači da se pri darivanju vesele i oni koji dar primaju i oni koji dar darivaju! Ipak, oni koji dar darivaju pokazuju svoju veličinu, svoju velikodušnost, i konačno svoju mogućnost da ‘darivaju nešto svoga’. A svakako je u boljoj i povoljnijoj životnoj situaciji onaj tko može dati od onoga tko mora primati.
Upravo ta radost davanja ponukala je kršćane da već neko vrijeme ovu 3. nedjelju došašća slave i kao ‘nedjelju karitasa‘, nedjelju svoga darivanja onima koji su u težim materijalnim prilikama od onih koji mogu dati. I tu nema potrebe nekog posebnog filozofiranja i prenemaganja: tko želi nešto dati, učinit će to s radošću što nije u situaciji da mora primati… a tko ne želi ništa dati, sigurno si je već našao razloga zašto to neće učiniti.
A da u praktičnom življenju naše kršćanske vjere ne treba puno filozofirati pokazuju i odgovori koje je Ivan Krstitelj dao onima koji su ga pitali ‘što im je činiti‘? Važno je primijetiti da Ivan nije nikome rekao da ‘mora promijeniti svoje zanimanje’… nego je pozvao da svatko u svom zanimanju pošteno i čestito radi! To je drugi izvor radosti. Zanimljivo je probati se staviti u životnu situaciju tih ljudi koji postavljaju pitanja Ivanu Krstitelju ‘što im je činiti‘. Iz Ivanova odgovora je jasno da ti ljudi imaju ‘dvije haljine‘ i ‘imaju dosta hrane’ kad mogu dati onome koji nema … oni drugi su imali dosta materijalnog bogatstva jer su ‘utjerivali više nego što je određeno…’ a oni treći koji pitaju Ivana pak su ljudi koji su ‘činili nasilje drugima‘. Ipak, nitko od njih nije bio zadovoljan svojim dotadašnjim načinom života! I zato pitaju ‘što im je činiti’?!
Pa to je zapravo situacija ljudi svih vremena i svih prostora. Samo materijalna dobra nikad ne mogu do kraja zadovoljiti i usrećiti čovjeka… Jednako tako silom ili prijevarom stečeni položaj u društvu ne može do kraja, na duge staze, usrećiti čovjeka. Pa i mi sami i naši suvremenici jasno pokazujemo takvu životnu situaciju čovjeka: da nismo posve zadovoljni. Usprkos svih opravdanih ljudskih nezadovoljstava i jadikovki koje se u naše vrijeme mogu čuti i pročitati, mora se primijetiti i priznati da nam je standard života neusporedivo bolji negoli je to bio pred tridesetak i više godina… a opet se može čuti: kako je ‘nekada bilo bolje‘. I nikad, ali zaista nikad, neće biti posve sretan, niti posve radostan, onaj čovjek koji će sav svoj posao i smisao života svesti samo: na ‘imanje‘ i na ‘položaj u društvu‘.
Svako zanimanje, svaka prilika i neprilika života, može se živjeti na dobar ili na loš način. Zato Ivan Krstitelj nikoga ne poziva da napuštanje svoga posla i zanimanja. Naša nam vjera govori da se svetost ne postiže bijegom od svijeta nego dobrim, vrijednim i poštenim življenjem u svijetu. Pa Isus je konačno i rekao da će naš život biti prosuđen, vrednovan, po našim postupcima prema bližnjima. Ima li tu onda neku važnost i naš odnos prema Bogu? Da, sigurno. Naše druženje s Bogom u molitvi i sakramentima je istinska pomoć da naši postupci prema bližnjima budu čovjeka vrijedni i čovjeka dostojni.
Takve riječi Ivana Krstitelja budile su u ljudima misao da je on valjda onaj obećani spasitelj kojega se u židovskom narodu stoljećima i tisućljećima iščekivalo. Usprkos popularnosti koju je stekao kod ljudi, Ivan Krstitelj ostaje ‘s obje noge na zemlji‘, pa skromno govori da ‘iza njega dolazi jači od njega‘. Toliko jači da mu on ‘nije dostojan odriješiti remenje na obući‘ – a to su u ono vrijeme radile sluge svojim gospodarima. Ivanovim suvremenicima ta je usporedba bila posve jasna.
Po Isusu – u kojemu je Bog postao i čovjekom – čovjeku nije dano samo da živi, samo da bude samo dio povijesti, niti da bude samo Božje stvorenje, već mu je dano, darovano, da bude Božji izabranik, u ‘Sinu, Isusu Kristu’. Taj Božji plan s čovjekom nije ostao negdje u nebeskim visinama nego je Bog dao da ga čovjek spozna. Bog nije čovjeku objavio tek ‘nešto’ nego ‘sebe samoga’. Po Isusu Bog živi među ljudima i poziva ih u zajedništvo života kroz svu vječnost. Zato je kršćanska vjera – vjera radosti. Radost je vjerniku zapovijed. Onaj tko nije ispunjen radošću, ustvari i nije vjernik! To ipak ne znači da vjera jamči odsutnost životnih problema i patnje… vjera jamči da se i u njima može naći smisao i da se može naći jakost: da se s problemima i teškoćama živi bez očaja i bez srdžbe na sve i svakoga. Kršćani su ljudi radosti.
Ako nam je do nečega stalo, onda ćemo se oko toga potruditi i neće nam i najmanja zapreka biti dovoljna da od toga odustanemo. I obratno: ako nam do nečega nije stalo, onda se oko toga nećemo ni truditi i lako ćemo odustati – čak i prije negoli smo ozbiljno počeli. Primjeri su svuda oko nas: ako se nekome ne ide na neki sastanak, ili čak i slavlje, lako će si naći razlog da ne ide: ili je u krivo vrijeme, na krivom mjestu, možda je skliski put ili najava kiše i snijega. Tako je i za sudjelovanje na nedjeljnoj sv. misi – tom najvažnijem kršćanskom sastanku – lako pronaći razloge za izbivanje svakome kome se ne ide: moram se odmoriti, netko kuhati… drugi će reći da je tamo dosadno i uvijek isto… ili da su oni koji dolaze na mise još gori od onih ljudi koji ne dolaze. Za neke druge razloge jednostavno pitajte svoje ukućane, znance i prijatelje…
A svakom onom tko želi doći na neki sastanak, proslavu – i nedjeljnu sv. misu – ništa od tih prigovora neće biti dovoljan razlog da ne idu. Nekima će ti prigovori čak biti i poticaj da svojim sudjelovanjem pripomognu da se takvi prigovori umanje ili posve nestanu. Naravno, to se najčešće neće dogoditi u jednom mjesecu ili jednoj godini, ali pa zato nam Bog i daje sve više i više godina života, i sve više i više tehničkih sredstava da budemo uspješniji u takvom životu koji ostavlja trag dobra oko sebe. Da bude više radosti.
