Kršćani smo imenom – upoznajmo svoju vjeru da to budemo i životom

5. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2013)

Prošloga utorka gledao sam jednu emisiju… u kojoj je kao gošća sudjelovala i tajnica Udruge Protagora. To je udruga čiji članovi mogu biti isključivo nevjernici. U raspravi je ta gospođa zastupala neke stavove koji su potakli drugog gosta u toj emisiji da je upita ‘da li ona zna tko je bio Protagora’. Predsjednica je mirne duše rekla da ‘ne zna’, jer da rad te udruge nije vezan uz Protagoru. Onda joj je taj ‘drugi gost’ rekao primjedbu kako bi ipak trebala znati nešto o čovjeku po kojemu se naziva i sama udruga čija je ona tajnica.

Ova zgoda me je potakla na misao da se i mi kršćani, odnosno kršćani-katolici, moramo truditi da što bolje upoznamo svoju vjeru po kojoj se nazivamo… kako se i nama ne bi mogla reći slična primjedba: o površnom ili čak pogrešnom poznavanju svoje vjere. A kako se kršćanskim vjernicima kod nas izjašnjava čak više od 80% stanovništva Hrvatske, to bi se doista trebalo moći prepoznati da tu žive kršćani. Prošloga ponedjeljka smo svi svećenici naše biskupije bili na predavanju dr. Tončija Matulića, dekana KBF-a, ‘o vjeri i nevjeri u Hrvatskoj danas‘ gdje je on, među ostalim rekao: „Kad bismo nekako mogli maknuti sve građevine koje su pokazatelji kršćanske vjere – sve crkve i kapele, sve pilove s naših cesta i putova – da li bi netko od posjetitelja iz dalekih krajeva, mogao po nečemu primijetiti, zaključiti po našem životu, da tu žive kršćani?!“

Nije nikakva tajna niti nepoznanica da smo svi mi ‘postali kršćanima po krštenju u djetinjoj dobi’. Tada o toj vjeri uistinu nismo ništa znali nego su se naši roditelji i kumovi obvezali da će nas oni u tu vjeru uvesti i poučiti: riječima i životnim primjerom. U školskoj dobi roditeljima i kumovima u pomoć su došli svećenici i vjeroučitelji. I svi kršćanski roditelji bi trebali biti sretni i zahvalni svim tim ‘pomoćnicima u vjerničkom rastu’ njihove djece – naravno, ako tu vjeru smatraju važnom životnom vrednotom. A nikome od nas ne može biti vrijedno i važno nešto što ne poznamo! I ljudi koje ne poznamo… nisu nam važni. Nismo protiv njih, ali nas niti ništa s njima ne povezuje. A druženje s nekim, osobito u zahtjevnijim prilikama života, nam pomaže u boljem upoznavanju tih ljudi. Naravno, tu se događaju i razočaranja i oduševljenja ponašanjem tih ljudi. Vjerojatno je i svatko od nas nekoga razočarao, a nekoga i zadivio svojim postupkom prema njemu.

Malo prije smo čuli kako je Isus oduševljavao veliko mnoštvo ljudi onim što im je govorio – a evanđelist Luka je zapisao da im je govorio ‘riječ Božju‘. I u slušanju te Božje riječi ljudi su se toliko približili Isusu, a sve zato da ga što bolje čuju: jer onda nije bilo pojačala i zvučnika, da se Isus morao prebaciti u jednu od dviju lađa u kojima su ribari ispirali mreže. Kasnije smo čuli da su bili u cjelonoćnom neuspjelom ribolovu. Sjeo je u jednu od tih lađa i nastavio govoriti ljudima. Valjda i dalje jednako zanimljivo. Ali u jedno se Isus očito nije razumio, barem si je tako mislio ribar Petar, nakon što mu je Isus rekao da ‘baci mreže za lov‘. Objasnio je Petar Isusu da to nema smisla, jer ništa nisu ulovili po noći kad je pravo vrijeme za ribolov, pa kako bi mogli nešto uloviti po danu, kad se riba ne lovi. Ipak, poslušao je Petar Isusa samo iz ‘nekog čudnog poštovanja‘, koje valjda ni sam ne bi znao objasniti. I onda je doživio ‘ribarski šok‘ – bilo je previše riba i za dvije lađe!

I kakva bi sad trebala biti reakcija ribara Petra? Po bontonu najprije Isusu reći ‘hvala‘, a onda ga zamoliti ‘da dođe više puta‘ ovako pomoći u ribolovu. Ni jedan ribar ne bi imao ništa protiv da Isus dođe svaki put! Umjesto toga Petar moli Isusa: ‘da ode od njega jer je grešan čovjek‘. Shvatio je ribar Petar da se nešto takvoga moglo dogoditi samo nekim čudom, a čuda mogu činiti samo Bog i Božji ljudi, pa je zato samog sebe smatrao nedostojnim da bude u takvom, svetom društvu. Jednostavno rečeno: Petar je shvatio da ovaj uspjeh nije ovisio o njegovu umijeću.

Ovo je prevažna lekcija za sve one koji pristanu na suradnju s Isusom. Na život s Isusom. Uspjeh ne ovisi o njihovu umijeću. U tom životu s Isusom trebat će uložiti sve svoje znanje i umijeće, raditi na najbolji mogući način i svejedno znati da uspjeh ne ovisi o njima.

No, čudesni događaj još nije gotov: baš nakon tako čudesno obilnog ribolova, oni sve ostavljaju! Na početku evanđelja smo čuli da je Isus ušao u Petrovu lađu… dakle nije Petar bio neki siromah kad je imao svoju lađu… mi bi danas rekli da je bio ribar-obrtnik… pa ipak on sve ostavlja i polazi za Isusom. A taj Isus mu je rekao da će odsad umjesto riba ‘loviti ljude’. Petar sve ostavlja jer je susreo Isusa s kojim želi dalje živjeti i družiti se. Ljudi ostavljaju sve ili kada su na to primorani ili kada otkriju smisao svoga života drugdje.

Tu smo opet došli na početnu temu: da moramo što bolje upoznati svoju vjeru kako bismo znali za što i za koga smo se opredijelili kada nastojimo kršćanski živjeti. Pa čak i ova ‘gungula‘ koja je nastala oko uvođenja Zdravstvenog odgoja u škole može nam biti od koristi da nekako ili obnovimo ili pročistimo svoje vjerske spoznaje. U tome se možemo koristiti na dva načina: jedan je način da svatko sam potraži odgovarajuću literaturu… a toga ima zbilja dosta, ili pak da posluhne predvoditelje u vjeri – biskupe i svećenike – što oni o tome govore. Ono prvo, potraga za literaturom je teži put koji traži veliki angažman: najprije pronaći, a onda i pročitati. Ovo drugo je komotniji put, ali put koji zahtijeva povjerenje u one koji to govore. Najlošija reakcija je ona da se ‘čovjek srdi‘ i na jedne i na druge, a da uopće ne zna sadržaj i dubinu neslaganja. Kršteni smo za katolike, tako se i zovemo, red je da znamo tko smo i što smo. Tada će mladi kršćani znati da ne mogu godinama s nekim skupa živjeti, a ne htjeti se vjenčati. Ili pak htjeti krstiti svoje dijete također bez crkvenog vjenčanja s opravdanjem da ‘oni tako žele’. Čemu gurati maleno dijete u vjeru koju ni roditelji ne žele, ili ne mogu, ni u osnovnim postavkama obdržavati?!

Danas slavimo i bl. Alojzija Stepinca kojega je komunistički režim nepravedno osudio kao ratnog zločinca, i 50 godina ‘trubio‘ da je on zločinac – čak se išlo u zatvor ako je netko o Stepincu ‘samo rekao‘ nešto ‘pozitivno‘. Taj režim je propao… doduše sad ga opet neki pokušavaju malo oživjeti… a Stepinac kao blaženik postaje uzor i nadahnuće mnogima da se pred zlom ne smiju predati. Izgledalo je, kroz neko vrijeme, da je Stepinac ‘izgubio’… sad znamo da je ‘svjedočio‘ u teškim prilikama… svjedočio je oslonjen na Boga – i pobijedio. I nas vjera poziva da se oslonimo na Boga kako bismo pobijedili zlo i tako vječnu sreću – nebo – postigli.