Napasti se mogu i trebaju pobijediti

1. KORIZMENA NEDJELJA

(C-2013)

Valjda svatko od nas ima iskustvo kako si je prije neke važne odluke morao dati malo vremena da si promislimo što da učinimo. Nerijetko onda i druge pitamo za savjet, osobito ukućane ili prijatelje koji su bili u sličnoj životnoj situaciji, a za koje znamo da će nam doista htjeti pomoći. Osobito su u tome pažljiviji oni koji su se već ‘opekli’ na nekim svojim ranijim brzopletim odlukama zbog kojih su kasnije požalili.

U današnjem evanđelju susrećemo Isusa koji si je uzeo 40 dana za razmišljanje, još bolje rečeno: za savjetovanje sa svojim Nebeskim Ocem, prije započinjanja svoje službe među ljudima. Na samom početku evanđelja smo čuli kako se je Isus upravo vratio s Jordana ‘pun Duha Svetoga‘. To ‘punjenje’ Duhom Svetim zbilo se na Jordanu kad ga je Ivan Krstitelj krstio i kad je okupljenom mnoštvu bilo objavljeno da je taj koji se krsti ‘ljubljeni Božji Sin’. Ali taj ‘ljubljeni Božji Sin‘ bio je i ‘Sin Čovječji‘ – kako je i Isus sam sebe najčešće nazivao – koji se je i kao čovjek trebao pripremiti za sve ono što ga je čekalo u njegovom spasiteljskom djelovanju među ljudima. Isus je otišao u pustinju iz jednostavnog razloga: tamo ima najmanje događanja koja bi ga mogla ometati u razmišljanju.

No, ako se je Isus odlaskom u pustinju maknuo od ljudi, nije se od njega maknuo đavao. I u praćenju Isusa đavao je pokazao veliku lukavost i strpljivost. Nije se đavao javio odmah na početku, dok je Isus bio ‘pun Duha Svetoga‘, nego se je pojavio pri samom kraju Isusova boravka u pustinji: kad je Isus dobrano ogladnio! Onda se je đavao pojavio sa svojim savjetima i ponudama.

U čisto ljudskom razmišljanju ovdje su dvije stvarnosti neobične: 1. kako se uopće moglo dogoditi da Isus dođe u ‘takvo stanje’… pa ipak je on Božji Sin… i 2. kako si je đavao uopće mogao dopustiti takav luksuz, ili kako je mogao biti tako nepromišljen, da si misli kako će moći ‘zavesti’ Božjeg Sina?! Po ljudskom razmišljanju možemo doći samo do ova dva odgovora: 1. Isus kao čovjek nije samog sebe izuzeo, nije samog sebe poštedio, od situacija koje pogađaju ljude; a 2. odgovor pak je da je đavao nastavio onu istu ‘djelatnost‘ s kojom je i započeo njegov ‘otpad od Boga’: đavao jednostavno Boga ne poštuje nego ga smatra svojim ‘takmacem‘.

A đavlovi savjeti, njih tri, su bili na tragu uobičajenog razmišljanja ljudi. Prvo: pa valjda je normalno da se čovjek mora pobrinuti za svoju egzistenciju, za svoj život: da ima što jesti i piti, da se ima u što obući, u čemu stanovati… i da ne nabrajam razne svakodnevne čovjekove životne potrebe. Isusov odgovor da ‘čovjek ne živi samo o kruhu‘ zapravo govori kako čovjek ne može ostati ‘čovjek koji je stvoren na Božju sliku‘, ako se brine isključivo za materijalna dobra. Takav čovjek brzo će postati ‘nečovjek‘ prema svojim bližnjima… pokvarit će ‘Božju sliku‘ u sebi. Ekonomska situacija u svijetu i kod nas sasvim očito to pokazuje.

Drugi đavlov savjet, a čovjekova kušnja, jest ta da čovjek želi vladati nad drugim čovjekom a da se pritom ne obazire na poštivanje svoga bližnjega. Čovjek koji tako postupa zapravo se ‘poklonio đavlu‘, a to znači ‘zlu‘ i ne brinu ga tuđa mišljenja i osjećaji. Primjer za to imamo sada u našoj državi kad oni na vlasti, na razne prigovore, jednostavno kažu: ‘Vi ste nas izabrali i mi možemo činiti što hoćemo’! Moramo ih pitati: ‘Zar zbilja što hoćete, ili ono što trebate za dobro ljudi koji su vas izabrali’?! Isus je odgovorio da je ‘klanjanje Bogu‘ a ne ljudima, najbolji način da se ljudima čini dobro!

Treći đavlov savjet, a čovjekova kušnja, jest to da si čovjek želi pribaviti slavu, da se za njega čuje, pa makar pritom radio i gluposti. Takozvani ‘žuti tisak‘ nas svakodnevno bombardira vijestima o ponašanju ljudi, o načinu života, koji baš ništa ne pokazuje ljudsku veličinu i dostojanstvo. Razne televizijske serije, tzv. ‘sapunice’, su jasni pokazatelji takvog ‘stanja duha‘ u našem društvu. Poprilično grubo bi se tu moglo reći: ‘čega se pametan stidi, time se bedak ponosi’.

Zanimljiv je i znakovit završetak današnjeg evanđelja kako se đavao udaljio od Isusa do ‘druge prilike‘. I pažljivijim čitanjem evanđelja doista se mogu prepoznati te ‘druge prilike‘ od kojih je zadnja bila smrt na križu. Tu je bila zadnja napast Isusu da promisli: ‘da li ljudi zaslužuju toliku ljubav da se za njih umre‘?! I ta je kušnja bila prevladana onda kad je umirući Isus molio nebeskog Oca: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“, a svoj život, svoju dušu, je povjerio tom istom nebeskom Ocu: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.“ Biti toliko zauzet za ljude i živjeti s toliko povjerenja u Boga, to je doista vrhunac ljudskog života koji ne može imati drukčiju budućnost nego ‘vječni život’ po uskrsnuću. Onda se ne smijemo čuditi ako i nas salijeću razne kušnje i savjeti đavla, koji nam se lako učine ljepšima i boljima od onoga što je Božja poruka, u takvim je situacijama važno znati za Isusovo rješenje tih napasti: nije im popustio.

Božju zauzetost za ljude iskusili su već i Izraelci u svojoj dugoj povijesti. U prvom smo misnom čitanju čuli kako su Izraelci prenosili, s generacije na generaciju, svijest da im je Bog pomogao u oslobođenju iz egipatskog ropstva i da oni moraju svake godine za tu ljubav zahvaljivati Bogu prinošenjem darova zemlje koju su obrađivali. Pa i mi kršćani u misi pri-kazujemo Bogu ‘plod zemlje i rada ruku čovječjih‘ s molitvom da nam to postane neizrecivi Božji dar: sam uskrsli Isus.

Apostol Pavao je napisao u svojoj Poslanici Rimljanima da je vjera u Boga, zapravo životno drugovanje s Bogom, jamac čovjekova spasenja za svu vječnost. Život u zajednici s drugim vjernicima, osobna molitva, sakramenti i napose sv. misa, doista su dobar način, ispravan put, da nadvladavamo sve životne kušnje, da odbacujemo sve đavlove savjete i preporuke, kako je to učinio i sam Isus, i da slušamo njegove riječi i slijedimo njegov primjer. To je i tajna i radost ljudskog života.