Bog nam daje vremena za obraćenje, ali mi ga nemamo beskrajno

3. KORIZMENA NEDJELJA

(C-2013)

Ovih dana svijet je zapljusnula vijest nad vijestima: papa Benedikt XVI. odriče se svoje papinske službe. Da je to ‘vijest nad vijestima’ govori sama činjenica da se nešto takvoga nije dogodilo u zadnjih šest stoljeća. I premda je papa posve jasno izrekao razloge zbog kojih se povlači iz papinske službe: a to je nemogućnost da zbog svoje staračke nemoći i dalje u punoj mjeri obavlja papinsku službu, za veliki broj ljudi to ipak nije dovoljno pojašnjenje papinog postupka. Čuli smo i čitali, i još ćemo čuti i čitati, kako su razlozi papina odustajanja od službe razne afere i zakulisne igre među pojedinim kardinalima i drugim obnašateljima važnih crkvenih službi u Vatikanu. Eto, kako je to teško i samom papi vjerovati. Teško je to onim ljudima koji se u svom životu interesiraju samo za seks, novac i skandale. Oni misle da ni papa ne može drukčije postupati. Posve je sigurno da tako razmišljaju i do takvih zaključaka dolaze oni ljudi koji se u svom vlastitom životu ravnaju prema tim vrijednostima: seks, novac i skandali. Za te i takve ljude nema ničega vrednijega, ničega časnijega niti ljudskijega.

U ponešto sličnoj, premda u drukčijoj životnoj situaciji, našli su se ljudi koji dolaze Isusu s viješću o tragičnom, smrtnom stradanju ljudi – kako smo to čuli u današnjem evanđelju. Premda ne pišu detaljni razlozi njihova dolaska Isusu s tom viješću, može se iz Isusovih riječi zaključiti kako su ti koji Isusu donose ove vijesti mislili da je to stradanje posve sigurno Božja kazna tim ljudima za njihovu grešnost. A ako je velika kazna, onda je očito i grijeh bio velik! Očekivali su da Isus potvrdi njihovo razmišljanje i njihove zaključke.

Zato su se sigurno jako iznenadili kad im Isus odgovara da posve krivo zaključuju: kako su nesreće direktna Božja kazna za ljudske grijehe. Isus odmah dodaje da on zna i za jednu drugu nesreću: kad su pri gradnji kule isto tako smrtno stradali neki graditelji. Isus čak zna da ih je stradalo točno 18. I ovaj put su Isusove riječi iste: niti to stradanje nije bilo Božja kazna nego jednostavno ljudska nesreća. Ma zanimljiva je ta naša ljudska sklonost da za nevolje i nesreće okrivljujemo druge: i Boga i ljude, a da uspjehe i lijepe događaje pripisujemo svojoj pameti i mudrosti, svojim sposobnostima. Kad se bilo što lošega dogodi, mnogi ljudi ‘jamraju‘ protiv Boga: zašto je lani bila suša… negdje i tuča… zašto su sad poplave… ali je vrlo mali broj onih koji nakon uspješnog posla, dobrog uroda… i tolikih drugih dobrih događanja, budu potaknuti ‘Bogu zahvaliti‘. To se najlakše primijeti na Staru godinu na ‘misi zahvalnici’ – vi koji u toj misi sudjelujete znate koliko nas ima. A već bi veliki razlog za zahvalnost bio samo to ‘što smo uopće živi’ – jer na toj misi svaki put čujemo koliko je naših župljana tijekom godine umrlo.

Dakle, Isusu nisu nepoznate ljudske nesreće, i teške nesreće, ali on u njima uopće ne gleda Božju kaznu. Nego svjestan brojnih nesreća koje se događaju, Isus poziva i ondašnje svoje suvremenike i sve svoje kasnije učenike da im nesreće ne budu dokaz nečije krivnje i kazne nego da budu isključivo poticaj na obraćenje… jednostavno zato da ne budu zatečeni nespremni pred Bogom ako bi se i njima dogodila takva teška nesreća. Jednostavno: kad čujemo za nečiju smrt u nesreći, ne smijemo uopće pomisliti da je to za te ljude Božja kazna nego nas takva nesreća mora potaknuti na obraćenje zbog jednostavnog pitanja: a da sam ja tako stradao, gdje bi mi sada bila duša?!

Što pak znači obraćenje? Obraćenje znači promjenu, poboljšanje našega stava prema Bogu i bližnjemu. Središnja poruka današnjih misnih čitanja jest ‘poziv na obraćenje’. Neplodna smokva koja je bila blizu uništenja, pa je pošteđena ‘još jednu godinu’ zapravo je Božja poruka da nama ljudima Bog daje ‘još vremena’ da se obratimo, da se promijenimo na bolje. Ta ‘još jedna godina‘ nije za svakoga od nas istinska jedna kalendarska godina, nego je to zapravo izraz za neko ‘neodređeno vrijeme‘, nama nepoznato – ali koje ipak nije ‘beskonačno‘… jer ‘neplodna smokva će jednom biti posjećena‘. Jednako tako će i svakom čovjeku – i meni i tebi – jednom doći svršetak ovoga života, i neće valjati ako ćemo taj ‘kraj života’ dočekati bez ploda. A imali smo vremena, a trudili su se ljudi oko nas… ipak sve uzalud. Kako bi to bio jadan i promašen život! Bog je strpljiv pa je onda naša krivica ako nas ipak zatekne nespremne.

Nije neka novost da ljudi našega vremena, osobito oni bogatiji, sve manje ozbiljno računaju s Bogom u svome životu. Mi se kao vjernici sve češće pitamo, glasno ili tiho, o Božjem djelovanju u svijetu našega vremena. Je li nas Bog napustio?

Malo prije smo čuli kako se Bog objavljuje Mojsiju kao Bog koji vodi brigu o ljudima, konkretno o izraelskom narodu. To se dade lako zaključiti iz riječi koje Biblija stavlja Bogu u usta: „Vidio sam, vidio nevolju svoga naroda u Egiptu i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove pa siđoh izbaviti ga iz šaka egipatskih i odvesti ga iz te zemlje u zemlju dobru i prostranu…“ Ime kojim se Bog predstavlja narodu – Jahve: Ja sam koji jesam – pokazuje Božju angažiranu prisutnost za čovjeka. Bog je tako zauzet za čovjeka da čovjekova nemarnost prema Bogu ne može navesti Boga da čovjeka napusti!

Pavao kršćanima Korinta piše da su sva događanja u Bibliji Starog zavjeta zabilježena zato da njima – sada nama – budu pouka za naš život, za našu životnu situaciju. Kao što je izraelski narod nekoć hodom kroz pustinju trebao pročistiti svoje srce od napasti idolopoklonstva i nostalgije za sitošću ropstva, tako Pavao kršćanima ističe te događaje kao poziv na budnost da bi se očuvala ustrajnost pred napastima koje i njih susreću na putu vjere. Stoga je Pavao u zaključku jasan: „Tko misli da stoji, neka pazi da ne padne!“

Obraćenje znači vjerovati u Božje milosrđe i strpljivost te, iako ne možemo objasniti patnju, trebamo vjerovati da je Bog i u patnji nazočan.