Bog nas ljubi i kad smo daleko od njega

4. KORIZMENA NEDJELJA

(C-2013)

Posve sigurno bi bilo zanimljivo kada bismo na neki način mogli pratiti ‘što se odvijalo u našoj glavi‘, kakvi su bili naši osjećaji i razmišljanja, dok smo slušali podulji odlomak današnjeg evanđelja. Bilo bi zanimljivo bilježiti kako se u nama mijenjao naš odnos prema ljudima iz današnje Isusove prispodobe: prema kome smo osjećali simpatiju a prema kome antipatiju. Vjerujem da nam je od prve bilo jasno da ‘dobri otac‘ iz današnjeg evanđelja nije nijedan ‘zemaljski otac‘ nego da je to sam Bog, ‘Otac nebeski‘. Jer tako lako ‘proći’ preko onakvog sinovljevog ponašanja, ne pitati ga nijednom riječju ‘gdje je bio‘, i ne odmjeriti mu nikakvu kaznu za ono što je napravio … e, to može samo Bog, samo Otac nebeski!

Važno je zamijetiti da je ovu prispodobu Isus izrekao farizejima i pismoznancima koji su mu prigovarali – kako smo to čuli na početku današnjeg evanđelja – što se druži s grešnim, problematičnim ljudima. To osobito nije smio činiti, po njihovom mišljenju, ako je htio imati i sačuvati svoj ugled pred ljudima. Onda im je Isus, kroz prispodobu, rekao da njegovo ponašanje pokazuje ponašanje Boga prema ljudima. Kako bi i njegovi suvremenici i svi kasniji njegovi učenici – kršćani – lakše zapamtili nevjerojatnu Božju dobrotu prema ljudima, Isus se je poslužio lako pamtljivom prispodobom.

No, ako se u ovoj prispodobi relativno lako pamti redoslijed događanja, to se teško razumije razlog tih događanja. Budući da je već rečeno kako je ovaj ‘dobri otac’ zapravo Bog, onda moramo zaključiti da je ovakvo Božje postupanje samo još jedan razlog više našem čuđenju i nerazumijevanju Božjih postupaka. Ali pritom ne bismo smjeli biti ‘ljuti’ na tako dobroga Boga, nego se trebamo više veseliti takvoj Božjoj dobroti, jer to onda jednostavno znači da i mi – i ja i ti – imamo više šansi da i nas Bog prihvati premda smo grešni ljudi.

Vjerojatno svi mladi ljudi, i to svih vremena i svih prostora, imaju puno razumijevanja za prvotni zahtjev ‘mlađeg sina’ da mu otac dadne ‘dio dobara’ kako bi mogao započeti samostalni život. Taj ‘dio dobara’ on bi ionako dobio nakon očeve smrti, pa je sada samo ‘malo’ ili možda ‘puno’ ubrzao taj ‘prijenos dobara‘. Mlađi sin drži za sebe da je ‘dosta pametan‘ i ne treba mu daljnja očeva briga – zna on sam živjeti.

U tom ‘mlađem sinu‘ Isusove prispodobe zapravo prepoznajemo postupanje čovjeka koji se želi osloboditi ‘Božje brige‘ nad sobom. Bilo je uvijek takvih ljudi, a osobito su to mnogi naši suvremenici, koji su uvjereni da je ljudski napredak u znanju i tehnici ‘nadvisio’ zastarjele Božje upute i zakone. Barem smo se mi vjernici u Hrvatskoj u zadnjim mjesecima naslušali, od ljudi na vlasti i medija svih vrsta, kako smo zaostali i zatucani, tako da zapravo možemo biti sretni što nam se dopušta da uopće živimo, a ne da se o nečemu izjašnjavamo. A onda u crnoj kronici čitamo, slušamo i gledamo, što su sve spremni napraviti ljudi – u bližoj nam ili daljnjoj okolici – koji su ‘pametniji od Boga‘, koji se ne ravnaju po zastarjelim Božjim uputama i zakonima! Imena mjesta su različita, imena ljudi su različita, i njihovi postupci su različiti – ali je rezultat isti: nastradao je čovjek! A početak je bio tako obećavajući…

I ‘mlađem sinu‘ je ispočetka krenulo sjajno i bajno: imao je što trošiti, imao je s kim trošiti, moglo se ‘tulumariti‘. A kako je jadno završilo: među svinjama… željan njihove hrane… tako da su čak i ‘najamnici njegova oca’ živjeli bolje. Shvatio je to tek onda kad je pao na dno ljudskog života: kad više i nije živio nego je samo životario! Pasti svinje je za svakoga  Židova bilo krajnje poniženje, a kakvo je tek to bilo poniženje za ovoga sina koji je očito imao imućnog oca, ako su kod njega radili i najamnici. I tek onda kad je dotaknuo ‘dno života’ mlađi je sin spoznao što je izgubio napuštanjem svog oca.

Tako nekako biva i s ljudima kad se ‘oslobode Boga’, kad im prestane biti važno druženje s Bogom, Božjim uputama i zapovijedima. Bez Boga ljudi dosta brzo postanu neljudi. Ne samo da ne poštuju drugog čovjeka nego ne drže niti do svoga dostojanstva. To jasno pokazuje daljnja i bliža ljudska povijest, kao i ova naša suvremenost kad slušamo i čitamo o događajima iz ‘crne kronike’ i o brojnim sudskim procesima ljudima koji su obnašali važne službe u društvu.

No, i primjer ‘starijega sina’ pokazuje da Bogu nije lako ni s onim ljudima koji ne odlutaju od njega. Očito ni taj ‘stariji sin’ nije volio ni oca ni brata, a nije otišao iz očeve kuće izgleda samo zato jer je uz oca mogao komotnije, bezbrižnije živjeti. On je radio zapovjeđeni posao, a otac je vodio brigu ‘što, kada i gdje’ treba raditi.

Zanimljivo je, a i za sve nas ljude utješno, da Bog voli sve ljude, svakoga čovjeka: i onoga tko od njega odluta, i onoga tko uz Boga nastoji živjeti. Vjerojatno nisu rijetki ljudi koji si na ovakvu tvrdnju da Bog voli sve ljude bez obzira kakvi su, misle kako se onda niti nije potrebno mijenjati. Zašto bi se mijenjali ako nas Bog i ovakve voli?! Da, moramo se mijenjati na bolje baš zato što nas Bog voli! Božja nas ljubav treba potaknuti na uzvrat ljubavi: želimo se promijeniti jer smo tako ljubljeni da je za nas sramota ostati u istom, lošem stanju. I za nas je šteta i za naše bližnje je šteta, ako se mi ne promijenimo na bolje.

Evo kako je kršćanska vjera uistinu vjera radosti. Mi kršćani nekako prečesto zaboravimo da je Isus svojim ulaskom u ljudsku povijest donio ‘radosnu vijest’ – evanđelje – i da je svojim učenicima dao u zadatak da sve ljude svijeta upoznaju s tom ‘radosnom vijesti‘ da Bog ljude voli! Vjerojatno bi bilo korisno da se povremeno i na sv. misi kaže: čitanje ili navještaj radosne vijesti po… danas… apostolu Luki.

Je li moguće izgubiti Božju ljubav? Nasreću, nije! No je li moguće živjeti u strahu, grijehu, bez ljubavi Božje? Itekako jest! To biramo sami.

Vrlo često bi istinski vjernici morali reći onima koji kažu da ne vjeruju u Boga kako niti mi ne vjerujemo u ‘takvoga Boga’ kakvim si ga ti ‘nevjernici’ predstavljaju. Mi vjerujemo u Boga koji je Ljubav.