Krist vodi kroz ovaj život u vječni život

4. USKRSNA NEDJELJA

(C-2013)

Današnja nedjelja se običava nazivati Nedjeljom Dobrog pastira prema evanđelju koje se danas čita. Mnogim ljudima našega vremena ove Isusove riječi ‘paraju uši‘ jer ‘ljudi ne žele biti ovce‘. U Isusovo vrijeme bilo je izuzetno važno imati ‘dobrog pastira‘ jer je onda i ‘ovcama bilo dobro‘. To je osobito bilo važno za one ljude kojima su ovce bile ‘temelj gospodarstva’. Imati ‘dobrog pastira’ i ‘slijediti dobrog pastira’ bilo je uistinu od velike važnosti, za mnoge čak sudbonosno.

U ovom kratkom odlomku evanđelja Isus nije samog sebe prozvao ‘dobrim pastirom’, ali iz onoga što Isus govori u evanđelju: da onima koji ga slijede daje vječni život očito je Isus Dobri pastir. Jer, ljude u vječnost vodi. Ne samo kroz ovaj život koji, pa i onaj najdulji, kratko i prekratko traje! Isus vodi ljude kroz ovaj život u vječni život. Uvjet za dobivanje vječnog života jest ‘slušanje Isusova glasa‘. „Aha, tako, mogli bi reći mnogi: treba slušati Isusa! Pa koliko je već takvih bilo, a ima ih i sada, koji nas pozivaju da baš njih slušamo, da slušamo njihove ideje i pozive, njihova rješenja i ponude?! I kad smo poslušali, tako često smo bili prevareni!“

Zbog napretka obavijesnih sredstava u ovo naše vrijeme je moguće neobično lako i brzo obavijestiti mnoge ljude o nekom događaju – lijepom ili ružnom – i tako je lako pozvati ljude na neku akciju: dobru ili lošu. Nikada kao danas u povijesti čovječanstva nije bilo toliko izvora informacija koje nam stižu sa svih strana. Ako malo zastanemo i razmislimo, samo malo, primijetit ćemo da je u toj ‘bujici informacija‘ stvarno ugrožena naša sloboda razmišljanja, a onda i sloboda odlučivanja. Naime, baš zbog nemogućnosti da te sve brojne informacije uopće dobro čujemo, a onda da o njima barem malo razmislimo i donesemo pravu odluku, lako se prevarimo, jednostavno budemo zavedeni. Nešto slično se događa kad u nekoj buci i galami ne možemo pravo razabrati niti ‘tko‘ govori, a još manje ‘što‘ govori.

Najlakše bi bilo kad bismo čuli samo jedan glas i to onaj koji nas ohrabruje i čini nas zadovoljnima. Međutim do nas stižu glasovi i upute koji nemaju valjanog temelja i koji nas dovode do sukoba: i to ne samo s drugim ljudima, našim bližnjima, nego nas dovode do sukoba i sa samima sobom – jer su nam samo malo prije neki drugi ljudi govorili i jer su nam nešto drugo govorili.

Vjerojatno smo zapazili da se u takvoj buci i zbrci glasova i poziva jako teško čuje – glas Isusa. Pa zar nije poprilično neobično i čudno da se puno lakše ovim svijetom probijaju glasovi i pozivi onih ljudi koji su tu tek ‘odnedavno‘, i to na nekim tako ‘prolaznim položajima‘ – pa makar oni bili direktorski ili predsjednički –  a tako se slabašno zamjećuje glas i poziv Onoga koji je ljudsku povijest ‘razdvojio‘ – na ono što je bilo ‘prije Njega‘: prije Njegova ulaska u ljudsku povijest na način čovjeka, i na ono što se zbiva ‘poslije Njega‘: poslije Njegova ulaska u ljudsku povijest na način čovjeka. Nije li to ‘računanje novog vremena‘ od Isusova rođenja jedan od pokazatelja da su ‘oni neki davni ljudi‘ – koje se tako lako proglašava zaostalima – bolje razumjeli važnost Kristova ulaska u svijet i ljudsku povijest, negoli to shvaćamo mi: ljudi 21. stoljeća?! Jer Isus kroz ova dva tisućljeća govori o onome što je čovjeku najvažnije. Isus uvijek govori u ‘interesu života‘, govori o onome što život štiti i unaprjeđuje. Dobro treba zapamtiti njegove riječi: „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.“ Detalji iz Isusova života u vrijeme trogodišnjeg propovijedanja među ljudima jasno pokazuju da Isus posve sigurno ne misli na materijalno izobilje ljudskog života: jer on doista nije živio u izobilju, ali stvarnost uskrsnuća, koje je preobrazba zemaljskog života u život vječnosti, tako jasno pokazuje da je to doista ‘život u izobilju‘ – jer nikada ne prestaje, vječno traje.

Punina života u Isusovom govoru podrazumijeva i teške trenutke, i bolesti i nevolje, ali i puninu prijateljstva, radosti i mira. Isusova punina i izobilje života obuhvaća i smrt kao dio života, a ta smrt po uskrsnuću postaje trenutak promjene života, a ne njegov prestanak.

Isus je vidljiva Božja ljubav i briga za ljude. Sve što su ljudi ikada doživjeli, sve što im se ikada dogodilo u njihovu životu, sve je to dio života nad kojim Bog bdije i kojega Bog čuva. Jednako tako sva ona dobra koja čovjek učini, sva nastojanja koja poduzme da unaprijedi život, nikada ne propadaju i nikada nisu uzaludna.

Povijest čovječanstva, od samog nastanka pa do danas uvijek je borba za život. Iako danas čujemo mnoštvo uputa i sa svih strana nam se daju i nude recepti kako ostvariti svoj život, kome ga pokloniti i kamo usmjeriti, mi kršćani smo pozvani izoštriti svoj sluh, i u toj bici i gužvi čuti i slušati Isusov glas, glas Dobroga pastira. On nas jedini upućuje na život i on jedini znade što je život.

Posebnost Isusa kao dobrog pastira je u tome da za njega njegove ovce nisu sredstvo kojim on stiče korist. Dapače, on je tu da služi njima, a služi im tako da ih vodi do izvora njihova života, do ljubavi Očeve. Isto tako kao što ovce ne mogu živjeti bez vode i bez ispaše tako i čovjek ne može živjeti, umire, bez povezanosti s izvorom i smislom svoga života: s Bogom.

Kako rekoh na početku: ljudi našega vremena često s prezirom odbacuju tu sliku da su oni ovce dobrog pastira Isusa, jer ih to nekako vrijeđa… a istovremeno se toliki bespogovorno prepuštaju vodstvu – moglo bi se reći manipulaciji – medija, reklama i vlastitih strasti. Biti s Dobrim pastirom Isusom, hoditi njegovim putom punina je slobode i ljubavi.

Danas posebno molimo da uvijek bude onih ljudi koji će na poseban način, i s posebnom požrtvovnošću voditi ljude svoga vremena za tim smislom – za Isusom.