Duh Sveti je trajna snaga i nadahnuće

D U H O V I

(C-2013)

 Danas je pedesti dan od ovogodišnjeg Uskrsa pa je taj vremenski odmak dao naziv i današnjoj nedjelji: Pedesetnica. A događaj silaska Duha Svetoga na apostole i okupljenu zajednicu ljudi u Jeruzalemu dao je toj nedjelji i dodatni naziv: Duhovi. Već sam naziv današnje nedjelje ‘Duhovi‘ pomalo izaziva u čovjeku nekakvu nelagodu. Duh je nešto što ne vidiš, ne možeš opipati, jednostavno izmiče našim osjetilima. A opet, gdje nema ‘duha’ nema niti života. Već na prvim stranicama Svetoga pisma piše da je čovjekovo tijelo bilo mrtvo tako dugo dok u njega  nije Bog udahnuo ‘dah života‘. Eto kako se u hrvatskom jeziku dobro nadopunjuju i isprepliću ‘duh‘ i ‘dah‘.

Jaki ‘dah života‘ osjetili su Isusovi učenici pedeseti dan poslije Kristova uskrsnuća – kako smo to čuli u 1. misnom čitanju u poduljem odlomku iz Djela apostolskih. Dan silaska Duha Svetoga na apostole i mnoštvo ljudi okupljenih u Jeruzalemu, običava se nazivati ‘rođendanom Crkve‘.

Kad velimo da su Duhovi ‘rođendan Crkve‘, time želimo reći da je Crkva nastala onda kada je zajednica Isusovih učenika, doduše još uvijek pomalo smetena i prestrašena, primila snagu Duha Svetoga te počela javno djelovati. Probajmo o ovome još malo razmišljati. Ako o nastanku Crkve govorimo slikom rođenja, onda treba istaknuti da čovjek ne nastaje rođenjem. Čovjekom se postaje prije rođenja, i to suvremena medicina sasvim lako pokazuje, a rođenje je trenutak kada čovjek, koji postoji već devet mjeseci, ugleda svjetlo dana. Ta se slika može primijeniti i na događaj Duhova. Crkva nije nastala samo u tom događaju nego Crkva počinje nastajati od onda kada Isus počinje svoje javno djelovanje, kada oko sebe okuplja grupu učenika. Presudni elementi u oblikovanju Crkve nalaze se unutar Isusove posljednje večere, muke, smrti i uskrsnuća. Nedjelja Duhova je događaj u kojemu zajednica Isusovih učenika, u snazi dara Duha Svetoga, postaje svjesna svoga poslanja, svoje uloge u povijesti spasenja. To je trenutak njezina očitovanja, početak njezina javnoga djelovanja.

Mnogi od vas znaju da Biblija koristi razne slike da bi izrekla otajstvo Duha, jer je sam Duh nevidljiv. Tako između ostalih koristi slike vode, vjetra, vatre. Djela apostolska spominju ‘šum s neba poput silna vjetra‘ kao i ‘ognjene razdijeljene jezike‘. Sve te slike možemo svesti na jedno: da bi se govorilo o Duhu treba uzeti u obzir njegove plodove, ono što čini u svijetu. Tako možemo reći da je Duh Sveti voda jer daje život; on je vjetar jer puše gdje hoće i ima silinu; on je vatra jer živote običnih, priprostih ljudi može zapaliti za herojsku ljubav i zalaganje u izgradnji božanskih odnosa na zemlji.

Da bi djelovanje Duha Svetoga u kršćanskoj zajednici bilo što vidljivije, potrebno je da što veći broj članova Crkve bude otvoren nadahnuću i jakosti Duha Svetoga. Da, lako ćemo se složiti, to je velika i teška zadaća. No to je jedini smisao postojanja Crkve. Svaki član Crkve, svaki kršćanin, koji je više ili manje iskusio Božje djelovanje u svom životu onda i sam postane svjedokom Božjeg djelovanja. Najbolji i najrazumljiviji je ‘jezik ljubavi’, a to u stvari znači: da čovjek-vjernik primijeti što, kako i gdje može učiniti da svijet i život u njemu postane ljepši i bolji. Gotovog recepta za to nema a i nije potreban. Sveto pismo je puno različitih primjera – pozitivnih i negativnih – čovjekove otvorenosti Božjim nadahnućima.

A svi oni koje vodi Duh Sveti su djeca Božja, jer su po njemu od Boga ‘posvojeni’ i smiju Boga zvati svojim ocem, kako to i činimo u molitvi Očenaš. I taj Duh Sveti nam kaže svakoga dana: Bog te voli… Bog ti hoće dobro…

Lako nam je zapaziti da mi živimo na zemlji gdje nije sve idealno, ali baš zato moramo stalno težiti boljem… Malo koje ljudsko nadahnuće se može usporediti s onom pokretačkom snagom koju daje kršćanska vjera i evanđeosko shvaćanje svijeta i čovjeka. Mi kršćani ne pripadamo ljudima koji žive ‘linijom manjeg otpora‘ i u mnogim životnim situacijama se moramo truditi učiniti ‘sve što je realno moguće‘ da bi se ostvarilo što više dobra u ovome svijetu. Bogoljublje i čovjekoljublje je najbolji put za ostvarenje općeg dobra.

Uzalud je upirati prst u druge koji žele nametnuti svoja pravila i vrednote življenja i buniti se protiv toga… Moramo okrenuti prst prema sebi samima te se iskreno upitati: ‘Je li problem u nama i ne događa li nam se to što nam se događa zato što smo neaktivni, nečujni, što smo se povukli, što nas je strah javno izreći tko smo i kome pripadamo‘.

Poznato nam je kako članovi raznih udruga često javno paradiraju ulicama i trgovima ‘hvaleći se’ svojim shvaćanjima… a mi se često niti ne prekrižimo prije jela… čak niti kod kuće, a kamoli na nekom javnom mjestu. A mi kršćani zastupamo najveću vrednotu: ljubav, pravu i najveću ljubav, ljubav koja je kadra trpjeti i umrijeti za čovjeka… Znamo li to samo govoriti, a to ne činimo, onda smo slični tolikim političarima koji stalno obećavaju bolje, osobito pred izbore, a živjeti je sve lošije… Zato nam i manjina od 5-10% ljudi kroji i donosi zakone koji uopće ne poštuju vjerničke vrednote ogromne većine od 90% ljudi! I mi si mislimo da mora tako biti! A ne mora. Potpisivanje peticije koje se ovih dana provodi jedan je od pokušaja da to promijenimo. Uključimo se po nadahnuću i jakosti Duha Svetoga koji danas među nama djeluje.