Bogu je do ljudi stalo

10. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2013)

 Prošle smo nedjelje bili svjedoci ozdravljenja ‘stotnikova sluge‘ koje se dogodilo na temelju začuđujuće vjere njegova gospodara koja je zadivila i samoga Isusa. A očito je taj čov-jek bio teško bolestan kad je stotnik rekao Isusu ‘da mu sluga samo što nije umro‘. Danas smo svjedoci još većih čuda: oživljavanje mrtvih. Najprije smo u 1. misnom čitanju čuli kako je prorok Ilija oživio mrtvog dječaka, a onda smo u evanđelju čuli da je i Isus oživio mrtva mladića, kojega su već na groblje nosili.

Pa upustimo se malo u razmišljanje tim redoslijedom događanja. Prorok Ilija je morao pobjeći iz svoje zemlje i nastaniti se u tuđini. I onda mu se dogodio stvarni peh u životu. Domaćici koja ga je velikodušno primila u kuću, a izgleda da je to bila udovica sa sinom jedincem, taj se sin  razbolio i umro. Dok je Ilija boravio u kući, ta je žena očito shvatila da je on ‘Božji čovjek‘. Pogođena smrću svoga sina ta je žena spojila ‘dva i dva‘: sjetila se nekog svog ranijeg grijeha i zaključila da je sinova smrt Božja kazna za taj grijeh. I onda je zaključila da je Ilija kao Božji čovjek svojim boravkom u njezinoj kući nekako ‘podsjetio’ Boga na nju i njezin grijeh. Zato je predbacila Iliji da joj je ‘umorio sina’.

Očito je i prorok Ilija bio istog uvjerenja i zato je odmah počeo moliti Boga za život tog djeteta. A imao je Ilija i valjane argumente pred Bogom: pa žena ga je prihvatila u njegovoj nevolji, a sad je on njoj prouzročio nevolju. I zato se očito usrdno molio, molio se s velikim povjerenjem da ga Bog ‘mora’ uslišati. I čuli smo da je Ilijina vjera bila tako velika da je Bog učinio čudo: mrtav dječak je oživio. Lako si možemo zamisliti kako je proroku Iliji ‘pao kamen sa srca’ kad se to zbilo, a o radosti majke nije potrebno niti govoriti.

I današnje evanđelje pripovijeda o gotovo istom događaju: i ovdje je riječ o mrtvom mladiću žene udovice. Već su ga u sprovodnoj povorci nosili na groblje. Ovaj put nismo čuli da je za to oživljavanje netko Isusa molio… kao što je prošle nedjelje stotnik molio za bolesnog slugu, pa tko bi se nešto takvoga i usudio moliti: ne samo za zdravlje bolesnog nego za život umrlog?! I onda je Isus, sam od sebe, potaknut životnom situacijom majke umrlog mladića: njezinim udovištvom, učinio ovo čudo. Tako se i na ovim pojedinačnim slučajevima pokazuje velika Božja zauzetost za ljude, upravo neshvatljiva i neprotumačiva ljubav prema ljudima: ljubav koja je Božjeg Sina dovela među ljude. A da ljudi tu Božju ljubav nisu shvatili nego su je prezreli, pokazuje Isusova smrt na križu.

No, ne može čovjek biti tako zao da ga Bog ne bi volio. Ali, s druge strane, čovjek može biti tako ludo slobodan da i takvog Boga, da i takvu ljubav odbaci! Kroz dugu ljudsku povijest ima za to bezbroj primjera: dobrih i loših, pozitivnih i negativnih. U Poslanici apostola Pavla čuli smo za jedan dobar primjer: od progonitelja kršćana, Isusovih učenika, postao je gorljivi apostol, veliki propovjednik i širitelj kršćanske vjere. U tom svom obraćenju apostol Pavao vidi Božju milost, Božju ljubav, i zato je zahvalan Bogu što ga je na to obraćenje pozvao. Brojni spisi Novoga zavjeta svjedoče nam kako je taj obraćeni Savao uistinu postao sveti Pavao.

Isusova zauzetost u ljudskoj nevolji, kako nam to pokazuje današnje evanđelje, s jedne nam strane pokazuje Božju svemoć, a s druge strane poziva i sve nas kršćane, kao sadašnje i ovdašnje Isusove učenike, da se ‘okrenemo oko sebe’ i da vidimo gdje, što i kako možemo pomoći. Sigurno nitko od nas ne očekuje da ‘ozdravljamo bolesnike‘, još manje da ‘oživljujemo mrtve‘, ali je uistinu nevjerojatno puno prilika da ‘ostavljamo trag dobra‘ u svojoj okolini. I nikad nije kasno da to počnemo, ali je i za nas i za naše bližnje bolje da to ‘dobro‘ što prije i što više činimo. Pritom moramo biti svjesni da će malo od tog našeg ‘traga u dobru’ biti zamijećeno od ljudi, još manje će o tome javljati suvremeni mediji – ako napravimo nešto zlo, mediji će to prije zapaziti i u crnoj kronici zabilježiti –  ali niti jedno dobro djelo neće pred Bogom ostati nezapaženo niti nenaplaćeno. Bolje je reći bit će od Boga ‘nagrađeno‘ jer ‘naplata‘ računa da je nešto plaćeno onoliko ‘koliko vrijedi‘, a nagrada je puno više od naplate. Bog nas nagrađuje puno više nego smo mi zavrijedili!

Danas je kod nas i svečanost prve svete pričesti. Znamo da su se ovi naši mali župljani jučer prvi put susreli s Bogom u sakramentu pomirenja. U tom sakramentu oni su rekli Bogu da im je žao zbog grijeha, onih dječjih malenih, tako su zadobili oproštenje, da bi danas po prvi put mogli susresti Boga tako da se Njime hrane u ‘posvećenom Kruhu‘, koji je Tijelo Kristovo.  To blagovanje ‘posvećenog kruha’ znak je početka njihova  dubokog i iskrenog zajedništva s uskrslim Isusom. To nam je lako razumjeti jer i mi na ‘blagovanje‘ pozivamo one s kojima želimo ostvarivati radosno zajedništvo. Ljude s kojima smo u zavadi, ili nam jednostavno ‘ništa ne znače‘ jer nismo s njima prijateljstvom povezani, ne pozivamo na blagovanje. Eto opet razumljiva razloga zašto ne možemo na pričest ako smo se teškim grijehom od Boga udaljili. Mi nismo Božji prijatelji.

A tko se Kristovim tijelom hrani – obećao je sam Isus – ima vječni život. Na našu žalost i muku moramo kroz smrt proći da bi po uskrsnuću vječno živjeli. Čuli smo danas jasne primjere da je to Bogu moguće.