U vječnost putujemo s našim bližnjima

15. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2013)

Pitanje pismoznanca s početka današnjeg evanđelja: „Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?“ očito je moralo mnogim našim suvremenicima zazvučati posve nesuvremeno, zaostalo i – bit ću grub – glupo. Mnogi naši suvremenici radije bi rekli: ‘Ma pusti ti život vječni, ja hoću živjeti sada, sada se provoditi, sada uživati, sada tulumariti. Jer, život vječni, to ti je neki apstraktni pojam… možda ga ima, a možda ga i nema. Zato neka se za život vječni interesiraju i propituju oni koji u ovom životu nisu uspjeli… i neka im ‘život vječni bude neka utjeha za taj neuspjeh u ovom životu‘. Da je tome tako pokazuju postupci, životna ponašanja, zanimanje, a onda i ‘trošenje vremena‘ samo za ‘ovoživotne vrednote’.

Onima koji si misle da sam ‘pretjerao‘ u takvoj prosudbi mnogih naših suvremenika, preporučam da se sami probaju sjetiti kad su zadnji put s nekim razgovarali o toj temi: o vječnom životu?! Nemjerljivo veći broj razgovora vodi se oko ‘ovozemnih vrednota‘: bilo da smo nezadovoljni što toliko toga nismo postigli što bismo htjeli… bilo da smo zavidni onima koji su postigli ono što mi nemamo. Čak i kad čovjek ostari, ili teško oboli, ne bavi se baš mnogo pitanjima vječnog života nego češće prevladava ljutnja, kod vjernika i predbacivanja Bogu, što mu se to događa.  A ovo na zemlji stvarno traje i vrijedi tako malo da postane gotovo ništa ako nema onog ‘poslije‘, ako nema vječnosti!

A Isus je danas rekao da vječnost postoji i da se prema toj vječnosti putuje u društvu naših bližnjih. I rekao nam je Isus da će kvaliteta te vječnosti biti uvjetovana našim ponašanjem prema svojim bližnjima. I ne bi ljudi bili ljudi kad se ne bi probali ‘izmotavati’, početi se ispričavati: da nisu dobro upućeni u život, da se ne znaju dobro snaći, da ne mogu prepoznati životne šanse i prilike da bi činili i živjeli ispravno. Već je Mojsije napisao svojim suvremenicima da Božje zapovijedi nisu za ljude ‘niti preteške, niti predaleke‘ nego su upisane u čovjekovo srce. I zato je Isus izrekao jednu lako pamteću prispodobu o tome što znači ‘biti bližnji‘ u kojoj se prema postupcima ljudi prema ‘čovjeku u nevolji‘ bez problema može prepoznati ‘tko ti je bližnji‘. Isusova prispodoba o milosrdnom Samarijancu koji je pomogao nepoznatom čovjeku u istinskoj nevolji zapravo je svevremena poruka ljudima da imaju oči da uvide tuđu nevolju i da imaju ruke koje će konkretno pomoći. Da bi se ‘uskladile’ oči i ruke potrebna je dobrota srca. Jer i ona prva dvojica slučajnih prolaznika su imali i oči i ruke, ali nisu pomogli jer nisu imali tu dobrotu srca – a razlog za nepomaganje su si sigurno lako našli. Kao prvo i prvo: nisu oni krivi za takvu situaciju ovog jadnika na putu… kao drugo: pa možda su ti razbojnici još u blizini i nije se onda pametno na tom mjestu dulje zadržavati… a onda, valjda, i ona vječna isprika mnogih ‘nemam vremena, žurim… neka stane i pomogne netko s više vremena‘.

I, kaže Isus, pomogao je netko od koga se to uopće ne bi očekivalo: stranac Samarijanac. Očito ni taj čovjek nije imao puno vremena jer je ‘bio na putu’… ali je imao dobrotu srca pa je svoj put zakratko prekinuo i pobrinuo se za ranjenika, i to vrlo pomno: najprije mu je očistio rane i dezinficirao ih, a zatim ga ostavio na kućnu njegu uz obvezu da plati troškove te njege. Takav razvoj događaja u ovoj Isusovoj prispodobi bio je prava ‘pljuska’ ponajprije za pismoznanca koji je pitao Isusa, a zatim i za brojne Židove koji su pratili Isusa, jer su Židovi smatrali Samarijance manje vrijednim ljudima. A Isus je pokazao po tko zna koji put da nije važno kojoj grupi ljudi pripadaš nego je važno kako se ponašaš, kako živiš. Pripadnost grupi može biti pomoć da budemo bolji kao i da budemo lošiji – ovisno o tome kakvoj grupi pripadamo.

Koji put se zna čuti opravdanje za nekog čovjeka koji se loše ponaša ‘da ga je pokvarilo društvo’. Nije li ipak istina malko drukčija: da si je taj netko izabrao takvo društvo, a mogao si je valjda izabrati i neko drugo, bolje društvo. Ne može si netko izabrati ‘društvo uz šank‘ i nadati se da za dvadesetak godina neće biti pijanac. Počne se piti iz drugarstva s prijateljima, pa onda iz junaštva: tko više može, da bi se završilo u bolesti tijela i duše. Primjera za to ima dosta, a ako ipak netko ne zna za takve primjere, onda doista može biti sretan čovjek jer to znači da su mu i prijatelji i rodbina jednostavno: ‘ljudi na mjestu’.

Vezujući pitanje bližnjega uz ono o vječnom životu, Isus je ukazao i na potrebu konkretizacije vjere. Ona ne smije ostati ‘na nebesima‘ ili ‘preko mora‘, nego ‘u tvojim ustima i u tvome srcu, da je vršiš‘. Zato je Isus na kraju rekao pismoznancu: „Idi pa i ti čini tako!“

Mogući razlog zašto levit i svećenik nisu pomogli teško ranjenom čovjeku može biti u tome što su išli u hram na bogoslužje. Naime, zbog te službe u hramu – prema tadašnjem vjerskom zakonu – oni nisu prije toga smjeli doticati mrtvoga čovjeka, a taj ranjenik je izgledao ‘kao mrtav‘. No, Isus je mnogo puta jasno pokazao svojim postupkom i svojim riječima da je čovjek važniji od zakona, od bilo kojeg zakona. I ako neki zakon šteti čovjeku, onda taj zakon sigurno nije dobar i onda se sigurno ne treba po tom zakonu ravnati.

Živjeti kršćansku vjeru nije ‘performans‘ za elitu nego poziv svima. Dobro društvo nam u tome može biti pomoć i potpora, a loše društvo nas može ‘kočiti‘ u dobroti. Kršćanske zajednice – župe – jesu, ili bi trebale biti, ‘dobro društvo‘ u kojem i ja i ti, i on i ona, imamo svoje udjele – svoje ‘životne dionice‘ da sretnu vječnost postignemo.