Budimo uslužni na svoj način

16. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2013)

Svi oni koji su dulje ili kraće vrijeme boravili u ‘južnim krajevima‘ sasvim će lako razumjeti starozavjetnog pravednika Abrahama kako je ‘za dnevne žege sjedio na ulazu u šator’. Na taj je način imao ‘dobar pregled’ nad okolicom, a ujedno je bio u hladovini. No, premda je sjedio, Abraham nije bio lijen: dapače, pokazao je uobičajenu gostoljubivost stanovnika pustinjskih krajeva. U tim pustinjskim krajevima očito prolaznici nisu česti, ali se svim prolaznicima, pa i posve nepoznatim ljudima, iskazuje brižna gostoljubivost. Na takvu gostoljubivost te ‘ljude pustinje‘ posve sigurno je naučila i privikla potreba da se pomogne preživjeti u tim oskudnim životnim prilikama: mnogi od ljudi pustinje i sami su na svojoj koži iskusili što znači ‘biti poslužen‘ hladovinom, jelom i pićem u tim negostoljubivim krajevima. I tako nastoje ‘dobro dobrim vratiti‘.

Mnogi vjerojatno nisu ni zamijetili da se u ovom opisu dolaska nepoznatih gostiju pod Abrahamov šator jednom govori o ‘trojici‘ a onda pak o ‘jednom gostu‘. Stručnjaci za Sveto pismo govore kako to nije slučajno nastala zbrka nego da je to prva, pa zato i tako pomalo nespretna, najava ‘Božjeg Trojstva‘. No, ako su ti ‘gosti’ tajanstveni, Abrahamova nagrada za gostoljubivost je sasvim stvarna: najavljeno mu je rođenje sina. Mi sada znamo da se doista uskoro Abrahamu rodio sin Izak. Dakle posve jednostavno rečeno: Abrahamova velikodušnost i gostoljubivost nije ostala od Boga nenagrađena.

Lako smo mogli zamijetiti da je o velikodušnosti i gostoljubivosti riječ i u današnjem evanđelju. Dvije sestre, Marija i Marta, ugostile su u svojoj kući dragog gosta: Isusa. Očito su to bile dvije sestre različitog karaktera pa su tako i svaka na svoj način pokazale svoju gostoljubivost prema Isusu. Jedna od njih, Marija, posve se posvetila onome što je Isus govorio… a druga sestra, Marta, sva se dala u pripremanje onoga što će Isus jesti i piti. Kolika je bila njezina briga, pa i nervoza, vidi se iz njezina prigovora što joj sestra ne pomaže. Zanimljivo je kako taj svoj prigovor Marija nije rekla izravno svojoj sestri Marti nego posredno: gostu Isusu. A valjda je dobro poznavala narav svoje sestre Marije koja ne bi mnogo marila za ono što bi joj ona sama govorila, pa je zato htjela da Mariji progovori ‘pravi autoritet‘, čovjek kojeg je tako pozorno slušala, sam Isus. Svakako si je Marta mislila da će sestra Marija bolje posluhnuti Isusa nego li nju. I onda je doživjela, posve sigurno za nju nemalo iznenađenje: Isus ne govori Mariji da sestri pomogne, nego zabrinutu i nervoznu Martu nježno opominje kako se ‘brine i uznemiruje za mnogo, a jedno je potrebno’. I na kraju današnjeg evanđelja Isus izriče pravu malu pohvalu baš toj sestri Mariji da je ‘izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti’.

Evanđelje nam dalje ništa ne govori o tome kako se razvijala situacija u kući Marte i Marije želeći nas, valjda, tako potaknuti da se i mi potrudimo prepoznati svoj karakter u gostoljubivosti prema svojim bližnjima s jasnom poukom i preporukom da ne budemo ‘odviše zabrinuti i nervozni‘ kad i ako se sve ne odvija po našim planovima. Jednostavno: valjda bi najbolje bilo kad bismo jedni druge nadopunjavali.

O jednom neobičnom dopunjavanja, o ‘dopuni trpljenja‘ govori i apostol Pavao u današnjoj Poslanici. Vjerojatno i ove riječi apostola Pavla iz današnje Poslanice, i nama i mnogim našim suvremenicima, zvuče dosta komplicirano i pomalo zbrkano. Osobito zato jer smo mi sami sebe nekako tako ‘razmazili’ da sve želimo odmah razumjeti i odmah ostvariti. Zato su danas popularne novine s malo teksta a puno slika… pa glasna glazba s puno ritma i malo riječi koje se onda dopune s alkoholom ili drogom – kako se moglo ovih dana čuti i pročitati o festivalu ‘tehno-glazbe‘ (ili tako nekako) u Splitu. Zato je i opet dobro posluhnuti stručnjake za Sveto pismo koji kažu da je apostol Pavao u ovoj poslanici napisao kako on još treba dopuniti svoje patnje, premda već do tada nisu bile malene, kako bi on bio što sličniji u patnjama Kristu. A te svoje patnje apostol Pavao prikazuje za Crkvu.

A ta Crkva je komplicirana zajednica vjernika: jedni su dobri ‘da bi njima mogli rane vezati’, a drugi su grešni toliko da zapravo ‘štete ugledu Crkve’. I onda u toj Crkvi Bog djeluje tako da ‘dobre’ poziva da ustraju u dobru i onda, i to osobito onda, kad zbog toga trpe… i ta njihova ustrajnost u dobru onda postaje ‘trajan poziv’ grešnim članovima Crkve na obraćenje. Jako pojednostavljeno rečeno: kako bi se i moglo primijetiti ‘dobre’ kad ne bi bilo ‘loših’?! Dobri svojom dobrotom moraju i one oko sebe, svoje bližnje, pozivati da im se pridruže u dobru: i tako će se dobrota širiti ovim svijetom.

Tu pak nam sada jako mogu pomoći i biti nadahnuće utješne i ohrabrujuće riječi koje smo pjevali prije evanđelja: „Blago onima koji riječ Božju zadrže u dobru i plemenitu srcu i donose rod u ustrajnosti!“ Budimo mi kršćani ustrajni u dobru.