Molitvom se Bog spušta k nama, a mi se dižemo k Bogu

17. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2013)

Poznato je kako već i mala djeca znaju biti domišljata u pronalaženju metoda da im se ispune želje. Vrlo brzo nauče kako i za što trebaju moliti mamu, a kako i za što trebaju moliti tatu. Naravno, i deda i baka, uža i šira rodbina, pa onda kumovi i kume, tu vrlo brzo nađu svoja mjesta: i njima djeca brzo pronađu ‘slabe točke‘ njihove dobrote. Tako nekako slično se i odrasli ljudi ponašaju prema Bogu: nastoje u uspješnoj molitvi pronaći ‘slabe točke’ Božje dobrote pa pridobiti Boga za ‘svoju stvar’. Baš tako ‘ljudski’ se ponašao i starozavjetni pravednik Abraham dok je molio za stanovnike gradova Sodome i Gomore. Tako smo čuli kako Abraham ‘podsjeća Boga‘ da: Bog kao ‘pravedan sudac’ ne smije kazniti istom kaznom i grešnike i pravednike.

Lako smo zapamtili kako se je Abraham uporno – praktički cjenkajući se s Bogom – zauzimao za ljude i to vrlo jednostavnom metodom: neka dobri, pa makar i malobrojni, spasu one zločeste, grešne – pa makar oni bili u velikoj većini. Vrlo vjerojatno je vrlo malo onih vjernika koji su se zapitali, kad su odslušali cijelo to 1. misno čitanje: ‘kako je to moguće da Bog ima manje strpljenja s ljudima negoli što ga ima Abraham, čovjek Abraham’?! To je posve sigurno krivo razmišljanje da bi ljudi bili bolji od Boga. I zato u ovakvom opisu događanja zapravo trebamo tražiti ‘poruku’ koja nam je u ovom opisu događaja upravljena. A ta poruka je u sebi vrlo jednostavna: ljudi se moraju brigati za ljude, osobito za one kojima je ta briga potrebnija. To ipak ne znači da moramo ‘svoj nos svuda zabadati‘ i na svaku tuđu pogrešku imati svoju primjedbu. Ali u važnim stvarima mora nas ‘biti briga‘ i moramo barem pokušati dati svoj doprinos da bude bolje.

Današnji biblijski odlomak ne donosi nam nastavak događanja oko Sodome i Gomore, ali je sigurno velikoj većini nas ovdje nazočnih poznato da su Sodoma i Gomora bile uništene. Dakle, zaključak je razočaravajući: nije se našla ni tako ‘mala manjina dobrih‘ koja bi mogla spasiti tu ‘veliku većinu loših‘. A trebalo je tako malo, tako malo… a opet tako nedostižno puno!

I današnje evanđelje pripovijeda o snazi uporne molitve koja sigurno donosi plod. Čuli smo na početku evanđelja kako je Isus molio i ta njegova molitva potaknula je jednog od njegovih učenika da rekne Isusu neka i njih nauči moliti. Taj Isusov učenik je očito poznavao i skupinu Ivanovih učenika, valjda se je i družio s nekima od njih, pa je zato znao da je Ivan Krstitelj svoje učenike naučio moliti. Ostalo nam je nepoznato koju molitvu je Ivan naučio svoje učenike, ali znamo da je Isus svoje učenike naučio najpoznatiju molitvu ‘Oče naš‘. Molitva je prepoznatljivi način uspostavljanja ‘čovjekove veze s Bogom‘. Po molitvi čovjek biva svjestan Božje nazočnosti u svome životu. Istina je da mnogi molitelji više i radije mole Boga da im bude pomoćnik u ispunjavanju njihovih želja i da Bog bude potpora u ostvarivanju njihovih planova. A budući da Bog ipak tako ne uslišava čovjekove molitve, to nije mali broj onih koji prestanu moliti budući da od molitve ne vide korist.

Isus je ipak danas jasan u pozivu da ljudi budu uporni u molitvi. Da podupre važnost poziva na molitvu Isus iznosi jednostavan primjer o ljudskoj pomoći u nevolji koja nije uvijek iskazana iz velikog prijateljstva nego više puta i zbog ‘dosađivanja‘. I nakon izricanja tog primjera, Isus poziva svoje učenike da budu uporni u svojem obraćanju Bogu. I ne želi Isus dopustiti da ljudi posumnjaju u Božju pomoć pa iznosi još jedan lako pamteći primjer kojeg su mnogi i sami iskusili, pa onako istinski pita ‘koji otac ne bi svome sinu dao ono što ga ište‘ … i sigurno nema namjeru krivim darom naštetiti svom djetetu. I na kraju evanđelja Isus poentira riječima: „Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu?“

A apostol Pavao u svojoj Poslanici Kološanima na neki način sažima Božju ljubav prema ljudima pišući kako nam je Bog u Isusu oprostio sve grijehe. Da budemo posve sigurni u to apostol Pavao piše kako je Isus za ljude umro na križu i tom svojom smrću on je na križ pribio i sve ljudske grijehe i zato on može i želi oprostiti svima sve, svima koji zatraže oproštenje. Dakle, Bog nam po Isusu doista oprašta sve grijehe, on nam ih je već unaprijed oprostio i na nama ljudima je samo to da to oproštenje zaištemo za svoje grijehe.

Učenik koji je Isusa zamolio da ih nauči moliti vrlo je vjerojatno htio da ih Isus nauči molitvu koja će biti ‘učinkovita‘, kojoj Bog jednostavno neće moći odoljeti a da je ne usliši. Pa i u ovo naše vrijeme među kršćanima kolaju razne molitve, ovih ili onih vidjelaca, koje se predstavljaju kao nove i efikasne molitve. Pozorniji slušatelji današnjeg evanđelja mogli su zamijetiti da ovaj Oče naš kako ga navodi evanđelist Luka nije jednak onom Oče našu kakvog ga je zabilježio evanđelist Matej – taj ‘Matejev Očenaš‘ mi redovito molimo. Iz ovoga se može zaključiti kako ni pisci evanđelja nisu mislili da su zabilježili posve točno diktirane i ‘efikasne Isusove riječi molitve‘ nego su dali zapravo isti ‘predložak‘ kako da se moli. Prvo treba znati da se Bogu obraćaš kao ‘Ocu‘, dakle nekom važnom i poželjnom u svom životu… da je taj Bog ‘svet‘, dakle neograničen našim ljudskim situacijama… zatim izražavamo želju da i ‘na zemlji‘ zavladaju pravila i ljubav ‘Božjeg kraljevstva‘. Onda se, slikovito rečeno, molitvom spuštamo u našu svakodnevicu u kojoj nam je potreban ‘kruh naš svagdanji‘, tj. sve ono što nam je potrebno za život. Na kraju ove molitve se podsjećamo da ‘moramo oprostiti’ jednostavno zato jer želimo da i Bog nama oprosti.

Dok tako molimo bivamo svjesni da je Bog uključen u našu svakodnevicu, da su u toj svakodnevici naše brige i radosti koje nam uljepšavaju ili otežavaju i naši bližnji. Za te bližnje moramo voditi brigu i moramo biti spremni oprostiti im… jer se i mi nadamo Božjem oproštenju.

Takva molitva nije ‘brbljanje‘, takva molitva je potreba i jačanje životnih snaga u našoj svakodnevici. Tko tako moli ne čini to zato jer mora moliti nego moli zato jer je bez molitve teže živjeti.