Život je ipak više od onoga što imamo

18. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2013)

Svaka nedjelja, kad se mi kršćani okupljamo na sv. misi oko uskrslog Krista, nosi nam poruku da sav naš trud, sve naše radosti i žalosti – jednostavno sav naš život – ima smisla jer ima budućnost: i to budućnost koja po našem uskrsnuću postaje i naša vječnost. A onda valjda vrijedi i obratno: sve što čovjek čini i sve što čovjek ima – opet treba reći sav ljudski život – nema vrijednost i nema smisla ako vječnosti nema! O tome zašto bez vječnosti čovjekov trud i sav život nemaju smisla izvrsno nam je progovorio sveti pisac u odlomku iz Knjige Propovjednikove, koji smo malo prije slušali. U svega nekoliko redaka taj je sveti pisac napisao čak sedam puta da je sve što čovjek čini i sve što čovjek u životu postigne ‘ispraznost‘. Razlog je vrlo jednostavan: veliki čovjekov trud da stekne više nego što mu je potrebno za život, pa onda to i ne potroši premda se je jako trudio da to stekne, na kraju ostavlja drugomu koji se oko toga uopće nije trudio.

Posve je sigurno – i samo po sebi razumljivo – da tako o životu ne razmišljaju djeca i mladi koji pred sobom imaju još puno dana i godina za živjeti, a životnog iskustva imaju malo. Pa i mnogi ljudi u tzv. ‘najboljim godinama života‘ kad mogu puno raditi i dosta toga postići rijetko misle o dalekosežnosti onoga što postižu jer su im planovi i želje ipak ‘kratkoročne’. Ti se ljudi više zapitaju ‘zašto su se oko nečega mučili’ tek onda kad od ‘te muke nemaju koristi’. To nam lako mogu potvrditi poljoprivrednici kojima je poplava, suša ili tuča uništila urod… ili pak radnici koji mjesecima rade a ne dobiju plaću. Onda se čovjek pita: zašto se to tako dogodilo?! Tu smo mi kršćani nekako u povlaštenom položaju jer ipak svake nedjelje – ili barem skoro svake nedjelje – bivamo nekako ‘uzdignuti‘ iz ‘svakodnevice rada‘ u ‘slavlje života‘ koji ima budućnost u vječnosti – pa zato ima i smisla živjeti.

Ima smisla živjeti tako da se svojim radom i trudom ostavlja ‘trag dobra‘ u ovome svijetu jer se onda čovjek ‘bogati u Bogu‘. Pa već na prvim stranicama Biblije piše da je ‘sve što je Bog učinio bilo dobro‘, a kad je Bog stvorio čovjeka piše da je to bilo ‘veoma dobro‘. I čovjek je stavljen u taj ‘dobar svijet‘ da ga svojim dobrim djelima čini i dalje ‘dobrim‘. Tako čovjek postaje Božji suradnik u ostavljanju ‘traga dobra’. Podsjetimo se da je i sv. Petar posvjedočio za Isusa da je ‘prošao zemljom čineći dobro‘. Sigurno nije mali broj onih ljudi koji si misle da bi učinili više dobra kad bi oni sami više imali. No, to i nije uvijek baš tako: često puta oni koji ‘više imaju‘ jednostavno više trebaju… i tu nema granice, ako si je čovjek sam ne postavi. Zbog istočnog grijeha, po kojem mi ljudi Boga smatramo svojim suparnikom, često puta nam je teško slušati i još teže posluhnuti Božje pozive i poticaje.

O tome svjedoči Isusova prispodoba iz današnjeg evanđelja: bogati čovjek je već imao puno… tako puno da nije imao kamo to smjestiti… pa je opet htio imati još više. Iskustvo nas uči da bogati ljudi žele još više: zato pojedini vlasnici tvornica ne daju radnicima zarađenu plaću, jer zaradu ostavljaju sebi, njima treba premda već imaju puno više negoli njihovi radnici… zato i trgovine – velike i male – rade i nedjeljom da im njihovi trgovci zarade što više, a naivni i razmaženi kupci si misle da je to radi njih otvoreno…

Znao je Isus da ljudskoj pohlepi nema ni kraja ni lijeka i zato nije pristao biti djeliocem baštine između dva brata – kako smo to čuli na početku današnjeg evanđelja. Razlog je vrlo jednostavan: tamo gdje vlada pohlepa ni sam Bog ne može ljude zadovoljiti. Zato je Isus pozvao svoje učenike, a to zapravo znači sve kršćane, da se ‘čuvaju svake pohlepe jer‘, veli Isus, ‘koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje‘. Pa i sami znamo: koliko puta čovjek ostane bez ovih ili onih materijalnih dobara, nekad više nekad manje, pa ipak i dalje živi. Naravno, nismo mi kršćani naivci i bedaki da ne bismo znali kako su materijalna dobra potrebna za život, ali opet moramo i posluhnuti Isusa da nije sav život u materijalnim dobrima.

Neki su možda već čuli za poznatu židovsku molitvu: ‘Ne daj mi, Bože, siromaštva da bih oskudijevao niti bogatstva zbog kojeg bih te prezreo‘. Dakle, potrebno je moći znati prepoznati neku ‘umjerenu sredinu‘ potrebnih materijalnih dobara i s tim onda, u prijateljstvu s bližnjima, živjeti. Eto opet potrebe za nedjeljnim susretima s uskrslim Isusom i našim bližnjima: da se ne izgubimo u poslovima i da ne odlutamo od ljudi.

U zamolbi nepoznatog čovjeka da on ‘podijeli baštinu‘ između njega i njegova brata Isus prepoznaje izraz ‘pohlepe‘ i zato odmah nakon toga govori svima oko sebe ‘neka se čuvaju pohlepe‘. Nismo čuli da bi Isus prigovarao bogatašu da je svoje imanje stekao na nepošten način – očito je to svoje imanje stekao pošteno – nego Isus prekorava njegovu ‘bezumnost‘ po kojoj računa da si je ‘osigurao život‘ time što si je puno toga pribavio. Tako nas današnja nedjelja poziva na promišljanje o posljednjoj svrsi našega življenja. Ako je ‘ovaj život’ jedino o čemu brinemo i za što se skrbimo, razočaranje je neizbježno. Sav trud i sve što smo postigli smrću bivaju poništeni. No, to nije plan koji Bog ima s čovjekom. Njegov plan je spasenje i vječni život za svakoga od nas. Samo u toj perspektivi vječnog života naš zemaljski život dobiva pravi smisao jer onda on postaje ‘staza kojom hodimo prema vječnosti’. A nitko od nas ne zna koliko ćemo još dugo ovom stazom života hodati. Svakako: mi bismo htjeli ‘dugo hodati’, a Isus nas poziva i da pazimo ‘kako hodamo’: on nas poziva da se na tom hodu ‘bogatimo u Bogu’.