Biti u miru, a ne miriti se s grijehom

20. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2013)

Premda smo duboko u ljetu i vruće nam je, valjda nam nije teško – barem zakratko – u mislima se prebaciti u božićna događanja. Kad se Isus rodio u Betlehemu anđeli s neba pjevali su: ‘Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima‘. U  jednoj od svojih prvih propovijedi najavio je da će nastupati onako kako je prorok Izaija najavio, a to je da: ‘trske napuknute prelomiti neće‘, a u svom poznatom Govoru na Gori Isus je rekao ‘blago mirotvorcima’. A danas, što je danas Isus rekao u evanđelju: „Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! … Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje.“ Ovo nešto ne štima: jesu li to Isusove riječi u današnjem evanđelju krivo zapamćene i zapisane, pogrešno na hrvatski prevedene ili samo danas krivo pročitane?! Ako prihvatimo da za betlehemski pjev anđela Isus nije odgovoran jer je bio mali, tek rođeno dijete, sve ostalo je izjavio u svojim tridesetim godinama i to u svom javnom djelovanju.

I da budemo sigurni da se Isus nije zabunio dok je to govorio, on nastavlja i dalje žestoko: „Ta bit će sada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice – otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve.“

A, s druge strane, mi praktički svakodnevno slušamo o brojnim sastancima ljudi širom svijeta koji se trude najprije dogovoriti, a onda i uspostaviti mir… a Isus govori da on nije došao ‘mir dati na zemlji’. Pa, valjda, nije moguće da Isus bude gori od ljudi, od tolikih ljudi. I doista nije moguće.

Zato moramo uložiti dodatni misaoni napor da bismo pravilno razumjeli Isusove riječi današnjeg evanđelja. Početak rješavanja ovog nesporazuma može poći odatle da očito ljudi i Isus ne govore o ‘istom miru’. Riječ je ista, ali sadržaj te riječi nije isti. Pa to nam se i inače u životu događa: da upotrebljavamo iste riječi a da pritom ne mislimo isto! Riječ ‘ljubav‘ je tu posve sigurno najzorniji primjer: što sve ljudi misle pod pojmom ‘ljubav’! Pa i prijateljstvo i poštenje ne znači kod svih ljudi isto. Netko se sjeti prijatelja tek onda kad od njih treba pomoć, ali se neće sjetiti prijatelja onda kad bi on trebao pomoći.

O velikoj pomutnji i neslozi među ljudima slušali smo i u 1. misnom čitanju: prorok Jeremija je svojim djelovanjem toliko uzrujao ljude da su ga odlučili ubiti. I nisu o tome samo pričali nego su po pričanju i postupili: bacili su ga u zdenac. Doduše u zdencu se nije mogao utopiti jer nije bilo vode nego samo blato, ali bi za neko vrijeme sigurno umro jer ne bi imao hrane. Na Jeremijinu sreću ipak se našao jedan hrabar čovjek koji se usprotivio stavu većine i koji je svojim zauzimanjem uspio spasiti proroka.

Ovih dana puno smo slušali o jednoj hrabroj primalji u vukovarskoj bolnici, o ‘babici Jagi’, koja je odbila aktivno sudjelovati u pobačaju. Rekla je da ona kao kršćanka to ne može činiti. Ravnateljica bolnice reagirala je vrlo jednostavno: dala je primalji otkaz uz isto tako jednostavno obrazloženje da je primalja odbila izvršiti naređeni posao. A to što je kršćanka, može ‘objesiti mačku o rep’. A babica Jaga je rekla da njezin posao nije ubijanje nerođene djece, nego primanje na ruke – zato se i zove primalja – rođene djece.

Eto kako je kršćanski postupak jedne primalje unio nemir i u tu bolnicu i u Hrvatsku, a i neki zapadni mediji prenijeli su tu vijest. Sigurno su mnogi od vas čuli da su i mnogi biskupi u propovijedima na Veliku Gospu spomenuli taj događaj i stali jasno u obranu ‘babice Jage’ koja ne želi ubijati nerođenu djecu. Joj, kakvi su se sve komentari ovih dana mogli pročitati na raznim internetskim stranicama na ovu temu. Uistinu je poprilično nemira taj događaj unio u društvo. Ima sigurno dosta primalja u bolnicama koje su isto tako kršćanke kao i primalja Jaga, ali koje se ne usude otkazati poslušnost u sudjelovanju pri pobačaju nego zbog svoga vlastitog mira i mira u bolnici poslušno vrše pobačaje. A pobačaj je ubojstvo.

Današnje evanđelje govori da Isus nije došao donijeti takav mir gdje nitko nikome neće ništa prigovoriti, ništa savjetovati, da se ne bi kome u čemu zamjerio. Isus svojim riječima i postupcima unosi svjetlo rasuđivanja između istine i laži. Čim se Isus rodio jedni su ga tražili da mu se poklone: mudraci, a drugi da ga ubiju: kralj Herod.

Tu sad možemo nastaviti razmišljati o Isusovim riječima da je došao donijeti nemir i u kućni život i to tamo gdje se to i ne bi očekivalo: ‘ otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve‘. Ovakvim udvostručavanjem jednih protiv drugih, Isus očito želi naglasiti dubinu i oštrinu podjela i neslaganja među ljudima.

Dakle, Isus ne traži mir pod svaku cijenu, mir koji ljudi obično zovu ‘truli mir‘, jer je postignuti mir samo ‘prividni mir‘. U mnogim našim kršćanskim obiteljima je postignut upravo takav ‘truli mir’: ne samo da se djed i baka ne usude unucima reći nikakav prigovor da se ovi ne razljute nego to ne čine niti roditelji svojoj djeci. Tako da se u mnogim kućama zapravo svi ravnaju po željama i ‘diktatu‘ onih mlađih i najmlađih, onih koje bi trebalo odgajati, privikavati na određeni način života. Umjesto toga roditelji se privikavaju na način života svoje djece. Da, počne sa sitnicama pa se nastavlja sa sve važnijim i ozbiljnijim stvarnostima. Tako mnogi mladi parovi izbjegavaju sklapanje braka jer im je dovoljna samo njihova ljubav, a ‘papir’ ne trebaju. Već i dječica trčkaraju oko njih, a oni imaju vremena. A ima jedna stara izreka: ‘roditelji koji svojoj djeci žele napraviti raj na zemlji, od te djece često dožive pakao na zemlji‘. Nije se toj izreci nitko mudar dosjetio nego je iz životnog iskustva izrečena. Da, iznimki ima.

Evo još jedan posve konkretan primjer. Uskoro kad počne župni vjeronauk dosta često će me pitati kandidati za krizmu ili njihovi roditelji ‘da li on ili ona može ići na nogomet… ili s mažoretkinjama, na plivanje pa da onda ne dođe na vjeronauk ili nedjeljnu misu’?! Dakle, na misu i vjeronauk se ide samo onda ‘ako se ima vremena‘ jer sve drugo je ‘važnije u životu’. A u ovih dvadeset godina baš nitko od tih koji su trenirali ovo ili ono ne žive od toga što su trenirali… a kao vjernici su ostali… doduše u mnogočemu nedovoljno poučeni pa zato i životom po vjeri manjkavi.

Današnje evanđelje je oštra kritika kršćanstva koje ništa ne košta, koje želi biti komotno i ni od čega uznemirivano. To je kritika i umornog kršćanstva koje je prekrižilo ruke i zadovoljava se kakvim prigodnim dobrim djelom i vjerskom svečanošću. Ono je izazov kršćanstvu koje nije spremno ni na kakvu žrtvu, koje misli da je dovoljno samo glavne trenutke u životu: krštenje, prvu pričest, krizmu i vjenčanje začiniti crkvenim obredom, a u svemu drugom se izjednačuje sa svijetom.

Ako sam i ja koga danas uznemirio, znači da sam ispravno Isusovu poruku prenio. To je i dužnost svakog navjestitelja Božje riječi bila.