Kajati se za grijehe vrijedi više nego se dobrim djelima hvaliti

30. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2013)

Dok smo slušali današnje 1. misno čitanje iz Knjige Sirahove, mogli smo otprve zaključiti da to nije tekst iz novina ili časopisa našega vremena. To se vidi iz toga što se ovdje daje prednost siromasima i poniznima, a ne silnima i bogatima – kako to čine novine i časopisi našega vremena. No, ako smo pozorno slušali, onda smo mogli zamijetiti da tu prednost siromasima i poniznima ni u doba Siraha nisu davali ljudi onog vremena, nego tu prednost im daje sam Bog. Ovu Sirahovu poruku posve jasno podupire i Isus u današnjem evanđelju kad govori da je nakon molitve, pred Bogom opravdan, kući otišao ‘ponizni i skrušeni carinik’ a ne ‘oholi farizej’.

Ovdje valja reći da farizej najvjerojatnije nije ništa lagao o onome što je nabrajao da u životu čini. Ne samo da se farizej nije ‘hvalio na prazno‘ nego je on stvarno činio i više nego što je trebalo činiti po židovskim vjerskim propisima. Konkretno: postiti je trebalo ‘jednom u tjednu‘, a on je postio ‘dvaput u tjednu‘; desetinu je trebalo davati od ‘uroda s polja i od stada‘, a on je davao od ‘svega što stekne‘. Jednom je Isus predbacio farizejima da doista daju desetinu i od ‘rutvice, metvice i od kopra’, dakle očitih sitnica iz uroda u vrtu, a nisu marili za pravednost prema ljudima.

Pa što je to onda bilo tako pogrešno u životu farizeja? Očito to što ovo čime se hvali nije bila ‘sva istina’ o njemu… osim ovih vrijednih postupaka, taj je čovjek sigurno imao i loših postupaka, raznih grijeha i mana… ali je to skrivao, premda je i to spadalo u njegov život. Pogrešno je bilo i to što je kod carinika kojega je vidio u dnu hrama, zapažao samo njegovu grešnost. A carinici su bili grešni u očima drugih ljudi već samo zato što su se bavili svojim poslom: a posao im je bio ‘ubirati porez‘ od ljudi i onda određenu i dogovorenu svotu dati dalje u ‘državni proračun‘. Ono što su ubrali više od dogovorene svote, ostajalo je njima: to je bila njihova zarada. U tom poslu je očito bilo poprilično pohlepnih carinika koji su se od skupljenog ‘viška‘ obogatili pa su bili omrznuti kod siromašnih ljudi koji su morali plaćati porez. U Isusovo vrijeme dodatni razlog za prezir carinika bilo je to što su živjeli pod rimskom okupatorskom vlasti, pa su onda i porez predavali ‘okupatorima’. Oni, Židovi, izabrani Božji narod, pa da plaćaju porez poganskom caru. To ih je stvarno živciralo. Posve sigurno se može reći da je bilo i ‘poštenih carinika‘ koji nisu pretjerivali u ubiranju ‘viška poreza’ nego su sebi ostavljali razumnu i prihvatljivu zaradu. Slijedeće nedjelje čut ćemo događaj s carinikom Zakejom koji je odjednom, potaknut Isusovim dolaskom u njegovu kuću, razdijelio polovicu svoga imanja.

Tako u današnjem evanđelju susrećemo dva suprotstavljena stava ljudi: farizej predstavlja sve one koji kod sebe vide samo dobre stvari, a kod drugih primjećuju samo loše stvari. Carinik pak predstavlja sve one ljude koji sebe smatraju nevrijednima s obzirom na sve ono što su u životu ‘dobili’ i kako svojim dobrim djelima to ‘dobiveno vraćaju’. Isus kaže da Bog drukčije prosuđuje ljude i jednostavno više uvažava skromne i ponizne pa makar bili i grešni negoli što uvažava samodopadne ljude koji sebe samo hvale a sve druge omalovažavaju. Nije bila farizejeva pogreška što je činio sve ono što je nabrojao da čini, nego je bilo pogrešno to što se nije mogao sjetiti niti jedne svoje pogreške, a kojih je zacijelo također bilo, a cariniku pak nije mogao naći ništa dobra nego je zapazio samo njegovu grešnost.

Budući da je Bog najbolji poznavatelj svakoga čovjeka, čak nas Bog bolje poznaje negoli mi poznajemo sami sebe, to je ovo evanđelje i nama poziv da se ravnamo u životu prema Božjim a ne prema ljudskim prosudbama.

Lako bi bilo danas živjeti da su takvi farizeji i takvi carinici živjeli samo u ‘ono vrijeme’. No, i našem svijetu ne nedostaje tih i takvih ljudi. Vjerojatno i svatko od nas može sebe, barem djelomično, prepoznati u ove obje uloge: ima u svakome od nas nešto od farizejskoga i nešto od carinikovog ponašanja. Najbolje je baviti se sobom, a ne drugima, pa probati sebe u tome prepoznati.

Eto, ima kršćana koji, kad bi imali mogućnost da pakao isprazne, to ne bi učinili, jer njima odgovara da su neki ljudi tamo. Nepobožni farizej pak živi u mnogim tzv. kršćanima koji niti mole, niti idu redovito na nedjeljnu sv. misu, ali imaju opravdanje za to. Oni obično kažu: što ću moliti i ići na misu, kad vidim kakvi su oni koji tamo idu. Takvim kršćanima je zajedničko to da oni ne trebaju Boga, jer ne drže ništa do Božjeg milosrđa i dobrote; oni uvijek sebe uspoređuju s drugima i uvijek se doživljavaju boljima tako da na sebi i nemaju što mijenjati na bolje, a druge pak smatraju zlim i nepopravljivim ljudima.

Zato nam svima ostaje ozbiljno upozorenje kojim Isus završava svoju priču o farizeju i cariniku: „Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se  ponizuje, bit će uzvišen.“ A Isusova prosudba je zadnja i vrijedi za svu vječnost. Nama na radost i na našu sreću, jer s ljudima bismo lošije prošli.