Prazni grobovi – nebo puno

SVI SVETI

(C-2013)

‘Grobovi će jednom biti prazni, a nebo puno‘ – tako bismo ukratko i slikovito mogli izreći poruku današnjeg blagdana Svih svetih. Jer ‘svi sveti’ su jednostavno ljudi koji su tako živjeli na zemlji da njihove besmrtne duše žive u nebu. Da će nebo biti puno čuli smo u današnjem 1. misnom čitanju, kad apostol Ivan opisuje svoje viđenje vječnosti: „… eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti.“ U to ‘nebesko mnoštvo‘ nitko nije došao po nekoj privilegiji ili poznanstvu nego su to ljudi ‘iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika‘! piše u Knjizi Otkrivenja apostol Ivan. Ipak, postoji ‘uvjet‘ po kojem su došli u nebesko mnoštvo, piše apostol Ivan: „Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj.“ Da je to slikoviti govor s dubokom porukom jasno je već na prvi pogled: jer kako se nešto može ‘ubijeliti‘ u ‘crvenoj krvi‘?! To zapravo znači da su ti ljudi za svoje grijehe života dobili oproštenje po Isusovoj žrtvi na križu pa su ‘čisti od grijeha‘ ušli u nebo.

A Isus je u evanđelju rekao koji i kakvi su ljudi koji sigurnim i prepoznatljivim putovima života na zemlji putuju prema vječnom životu. Isus takvim ljudima čestita na takvom ponašanju uz poznate nam riječi: ‘blago‘ takvima. Ako još jednom i pažljivije pročitamo ‘Isusove čestitke‘ vrlo lako nam se složiti u mišljenju da mi ljudi najčešće ne shvaćamo uspjelima one koji tako žive kako to govori Isus. Mi ljudi imamo neke druge i drukčije shvaćanje uspjeha, drukčija mjerila uspješnog življenja.

U našoj crkvi ima popriličan broj kipova i slika raznih svetaca i svetica. U različitim vremenima su živjeli, različitim se poslovima bavili, ali su svi istom cilju stigli: vječnom životu u nebu. Zato su nam i izloženi pogledu da nas potaknu i pozovu da i mi svoje prilike i neprilike života tako živimo da k njima u nebu dođemo.

Danas se mnogi ljudi jako opiru tome da netko njima upravlja… svatko želi biti svoj, originalan. A s druge strane ti isti ljudi su tako lako povodljivi za ponašanjem, mišljenjem i izgledom drugih. Tako postoji ‘moda‘ koja tjera ljude da se oblače po modi, slušaju glazbu koja je sada u modi… ne tako rijetko idu i na plastične operacije da budu što sličniji ‘modernima‘ i popularnima. Ljudi se brane od Boga kao vječnog autoriteta, a istovremeno se povode za prolaznim autoritetima.

Na blagdan Svih svetih mi častimo sve one koji žive svoju vječnost u Božjoj blizini, zahvaljujući im za primjere dosljednog nasljedovanja Isusova životnog puta. Dobar dio naših suvremenika se pomirio s tim da je ovozemni život sve što imamo. Kršćanstvo naviješta sigurnu nadu u život poslije smrti, a to je utemeljeno na vjeri u Isusovo uskrsnuće. Bez vjere u Isusovo uskrsnuće nema ni vjere u vječni život. Otkako možemo pratiti ljudske želje, žudnja za besmrtnošću je na vrhu popisa ljudskih želja. Razlike se pojavljuju u pitanju kako se zamišlja besmrtnost i što je potrebno učiniti da bi se besmrtnost postigla. Ljudi našega vremena u znatnom broju misle da sama želja za besmrtnošću ne znači i da je ta besmrtnost moguća. Brojni grobovi nam svjedoče da je smrt posvuda prisutna.

Grob je mjesto gdje pokapamo mrtvo ljudsko tijelo. Grobovi na neki način označavaju dostojanstvo ljudske osobe čiji se život nastavlja i nakon smrti. Naš kršćanski odnos prema grobu započinje s Isusovim odnosom prema grobu. On je nama bio u svemu jednak osim u grijehu, pa je tako kao pravi čovjek tjelesno umro i bio pokopan, a kao pravi Bog je uskrsnuo i ostavio svoj grob prazan. Svaki onaj tko češće biva na sprovodima zna za molitvu nad otvorenim grobom: „Gospodine Isuse Kriste! Ti si tri dana počivao u grobu i tako posvetio grobove svih koji u te vjeruju. Otada ova počivališta ljudskih tijela bude i nadu u uskrsnuće.“ No, Isusov prazan grob samo je nagovijestio da se dogodilo uskrsnuće, a istinsku sigurnost u taj događaj apostoli su stekli po brojnim susretima s uskrslim Isusom. Otada i mi kršćani na grobove gledamo s nadom da će jednom biti prazni: bit će prazni i grobovi naših pokojnika, bit će prazni i naši grobovi nakon što i mi jednom budemo u njih položeni.

Za samog pokojnika grobno mjesto više i nije važno, već je bitno da je svoj život predao Bogu. Za nas vjernike sprovod nikad nije samo oproštaj od dragog pokojnika, već je i trenutak kada se spominjemo Isusova uskrsnuća, ali i razmišljamo o trenutku svoje smrti. Zato se redovito na kraju sprovoda pozove sve nazočne da se pomole i ‘za onoga koji će prvi između okupljenih prijeći prag vječnosti‘. A u misi zadušnici mi našeg pokoj-nika preporučamo Božjoj dobroti i milosrđu kako bi mogao živjeti vječnost u Božjoj blizini. Moleći se za naše pokojne nadamo se da će nas oni dočekati ‘na vratima raja‘ kada i mi jednom krenemo na put s ovoga svijeta.

A apostol Ivan je napisao kako smo mi ljudi ‘djeca Božja‘, pa je onda posve razložno vjerovati kako će nas na tom našem prelasku u vječnost dočekati Bog, koji nas kao vječni Otac neizmjerno ljubi. A poznato je ljudsko iskustvo nevjerojatne ljubavi roditelja prema djeci, ljubavi koja ne prestaje niti onda kad djeca tu ljubav prezru i odbace.

Svi sveti nas pozivaju da budemo svoji po sposobnostima kojima smo od Boga obdareni, da budemo posebni po prilikama života u kojima živimo, i da budemo Kristovi u življenju tih svojih sposobnosti i životnih prilika. I tako ćemo biti onda Kristovi i u vječnosti neba, među svima svetima. Grobovi će jednom biti prazni, a nebo puno.