Advent nas poziva na ‘dijetu duše’

1. NEDJELJA DOŠAŠĆA

(B-2023)

         Danas je 1. nedjelja Došašća ili Adventa – početak nove crkvene godine. Advent je latinska riječ koja znači ‘dolazak’. Budući da su danas milijarde kršćana započele advent, nije teško zaključiti kako je riječ o dolasku nekog važnog, nekog izrazito, presudno, važnog za ljudski rod – kad ga toliki čekaju. Da, mi kršćani znamo: riječ je o dolasku Isusa Krista. Jedan, prvi, njegov dolazak već se zbio pred 2000 godina u okolici Betlehema, kad se pojavio u ljudskom tijelu, a vrhunac proslave toga dolaska jest svakogodišnje slavljenje Božića. Kršćani vjeruju da će taj isti Isus ponovno doći kao uskrsli na kraju ljudske povijesti, jer je on sâm to više puta najavio, a osobito u mnogobrojnim ukazanjima nakon uskrsnuća. Pritom je Isus bio jasan da će se s tim drugim dolaskom završiti ova i ovakva ljudska povijest, a započet će vječnost. Između ta dva vidljiva dolaska zbivaju se njegovi mnogobrojni dolasci u sakramentima, tim vidljivim znakovima njegove uskrsne prisutnosti, a osobito uskrsli Isus dolazi u liturgijskim slavljima na koje se mi kršćani okupljamo.

Da, takav dolazak u liturgijsko slavlje događa se i sada, na ovoj svetoj misi. On nas okuplja preko svećenika koji predvodi misno slavlje, čuli smo njegove riječi u evanđelju, prisutan je i po našem zajedništvu koje ovdje ostvarujemo, a k nekima će doći i u sakramentu pričesti.

U riječima evanđelja koje smo malo prije čuli, Isus nas je pozvao na ‘bdijenje’. Da nije to mislio reći samo onoj dvanaestorici apostola vidljivo je iz njegovih riječi. “Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!” Bdjeti znači ‘biti budan’, ne spavati. A bdjeti se može na razne načine, čak na mnogo raznih načina: bdjeti se može uz bolesnika, bdjeti se može i uz pokojnika; bdjeti se može uz mladence na njihovoj svadbi, bdjeti se može i u bučnim diskačima … i još bi se moglo nabrojiti više različitih načina bdijenja.

A baš je važno kako se bdije i za što se bdije! Važno je zato jer se nakon tog bdijenja događa dolazak Isusov. Ovo adventsko vrijeme do Božića svake će nam nedjelje nuditi dobre načine bdijenja, svaka će nedjelja imati svoj naglasak kako da se potroši neki dan, kako da se dnevno živi, a da ne bude lošeg iznenađenja kad se dogodi Isusov dolazak. Život se doista može živjeti, a može se i ‘potratiti’. Advent nas svake godine poziva baš na to da ne potratimo svoj život, poziva nas da tako živimo da nam vrijeme ‘ne pobjegne’ već da mi to vrijeme ‘ispunimo’.

Jer vrijeme je za kršćane stvarnost koja je određena, koja je ispunjena i koja ima svoje krajnje usmjerenje. Zato nije svejedno kako je to vrijeme potrošeno, čime je ispunjeno i kamo je usmjereno ono što činim, ono za što živim!

Da bi imali ljepši i zdraviji život mnogi ljudi drže razne ‘dijete’: pa paze što i koliko će jesti, na čemu spavaju, od kakvog je materijala ono što odijevaju… mnogi se bave tzv. aerobikom, neki posjećuju i tzv. fitness centre… To sve za-jedno mogli bismo nazvati ‘dijeta tijela’, tj. briga oko zdravlja i izgleda tijela.

No, ali čovjek nije samo tijelo; čovjek doista nije samo tijelo – čovjek je i duh. Da uz tijelo čovjek ima i dušu, tu za nas kršćane nema nikakve dvojbe. Zato je sad pravo pitanje da li se uz brigu za tijelo, koja je doista potrebna, znamo brinuti i za dušu?! Da li se uz ‘dijetu tijela’ znademo potruditi i za ‘dijetu duše’?! Dogodi se više puta da oni koji provode razne ‘dijete tijela’, osobito dijete mršavljenja, više naškode svome zdravlju negoli mu pomognu. Zato se i tu preporuča savjet sa stručnjacima, s liječnicima. Jednako je tako za ‘dijetu duše’ potrebno posavjetovati se sa stručnjacima duha. Od svih ‘stručnjaka duha’ Isus je sigurno na prvome mjestu, a mnogobrojni sveci su konkretni pokazatelji uspješnosti te Isusove kršćanske dijete duše.

Kada netko provodi dijetu mršavljenja često stane na vagu, a mjeri se i centimetrima, da vidi uspjeh svojih napora. Napredak u kršćanskoj dijeti duše ne može se zamijetiti niti na vagi niti u centimetrima, nego u odnosima među ljudima. Čovjekovo duševno raspoloženje, sposobnost suživota s drugima, nepogrešivi su pokazatelji stanja čovjekove duše. Da pak tu u mnogim prilikama dosta toga ne štima baš i nije tako teško zapaziti. Veći je problem da li se to hoće rješavati i da li rješenje tražimo na pravom mjestu!?

Tako npr. često ljudi slijede u ponašanju slavne ljude filma, glazbe, sporta… Ali, kako bi ti ljudi mogli biti odgojitelji čovjekove duše, kad oni sami ne poštuju ni svoju dušu ni duše drugih?!

I kao što se višak kilograma nakupi neprimjetno, malo-po-malo, tako se i ljudska duša truje neprimjetno, malo-pomalo. I nisu samo drugi krivi što su nam duše otrovane, što smo srditi, mrzovoljni, neosjetljivi na muke drugih, a istodobno vrlo osjetljivi kad nama treba pružiti neku uslugu ili pomoć.

Kad nam vaga ili centimetri pokažu da bismo morali na dijetu tijela, možemo na to samo odmahnuti rukom i na-staviti po starom, a možemo se i odlučiti za promjenu. Isto tako kad nam nervoza, netrpeljivost, dugotrajna srditost i druga negativna raspoloženja pokažu da s našom nutrinom, s našom dušom nije sve u redu, možemo jednako tako samo odmahnuti rukom i nastaviti po starom, a možemo se dati i na ‘kršćansku dijetu naše duše’.

Vrijeme adventa nas poziva na ovo drugo, na kršćansku dijetu duše. Tko se odvaži na taj put, imat će ne samo obilne nego i radosne božićne dane – i u svojoj duši i u svojoj kući.