Apostol Toma izriče vjeru da je uskrsli Isus pravi Bog

BIJELA  NEDJELJA

(B-2024)

         Nedjelja koju danas slavimo obično se naziva Bijela, a u nekim je krajevima zovu i Mladi Uskrs. Stariji, redoviti sudionici nedjeljnih misnih slavlja možda su već zapamtili da se ove nedjelje uvijek čita evanđelje o apostolu Tomi. Apostol Toma nije htio i nije mogao prihvatiti svjedočenje drugih apostola da je Isus živ i da su ga oni vidjeli, da su ga susreli – i zato je prozvan ‘nevjerni Toma’. Taj ‘nevjerni Toma’ često se smatra čovjekom koji se nepotrebno osramotio zbog svoje tvrdoglavosti i zbog svoje svojeglavosti. No, upravo zbog tog ‘nevjernog Tome’ mnogi kršćani kroz povijest, pa tako i mi sada, imamo kvalitetniju vjeru. Iz ovog događaja je jasno da vijest o Isusovu uskrsnuću i vjera u to uskrsnuće nisu nastali na maštanjima i željama apostola već na zbiljnostima koje su i apostole zatekle i začudile. Tek onda kad su primili svjetlo Duha Svetoga u to su bili uvjereni. Tada su apostoli shvatili da je s Isusovim uskrsnućem za sve ljude započela nova povijest, ljepša povijest, povijest koja ima svoj cilj u vječnosti.

A sve je počelo tako zbunjujuće i s nevjericom. Došla je već večer zbunjujućeg dana u čije jutro su apostoli otkrili da je Isusov grob prazan, pa su cijelog dana raspravljali što bi to moglo značiti, i odjednom im se – usred tih rasprava – ukazao uskrsli Isus. Pojavio se među njima, u sredini, a prve riječi koje im je uputio bile su: “Mir vama!” Znao je Isus da su upravo toga mira apostoli tada bili najpotrebniji. Jer, nakon posljednje večere, koja je tako jadno i tužno završila, apostoli su bili posve izgubljeni, zdvojni i nesigurni. Jer tih se dana zbivalo toliko toga što je nadilazilo mogućnosti njihova shvaćanja i razumijevanja.

Isus je bio uhvaćen i odveden po naoružanim ljudima, odveden na sud koji nije mogao dobiti, i kad je već teško patio na križu bio je dodatno izrugivan i ismijavan. Ipak, Isus koji je napravio tolika čudesa, sada ne čini niti jedno čudo da samog sebe izvuče. Zato se je apostolima činilo da su tri godine provedene uz Isusa uzalud potrošili, premda su sve vrijeme te tri godine tako mnogo toga obećavale.

Ugledavši Isusa u svojoj sredini živa, apostoli su se iskreno obradovali, premda su i dalje bili u velikom čudu što se je to dogodilo i kako se je to moglo dogoditi?! Apostoli još doista mnogo toga nisu razumjeli, ali ipak kao da im se na kraju tunela, kroz koji su prolazili protekla tri dana, ukazuje svjetlo dobrog rješenja. Zato se je u njihova srca i živote vratila radost i uopće im nije bilo bitno što još puno toga ne razumiju.

U tom nerazumijevanju i neprihvaćanju uskrslog Isusa prednjačio je apostol Toma, koji iz nekih razloga nije bio s njima kad se je Isus prvi put ukazao. I kad su apostoli htjeli na Tomu prenijeti svoju radost zbog Isusova uskrsnuća, doživjeli su veliki, iznenađujući neuspjeh. Njihovim riječima da su vidjeli Isusa živa ne vjeruje niti jedan od njih, jedan apostol koji je kao i oni tri godine bio u Isusovoj školi, koji je vidio tolika čudesa i koji je čuo tolike lijepe i zanosne riječi – kako će im tek onda vjerovati ljudi koji nisu bili toliko uz Isusa, ili čak oni ljudi koji Isusa nikada nisu ni vidjeli?! Sveto pismo ne navodi razloge zbog kojih Toma nije htio ni mogao vjerovati, pa smo mi slobodni pokušati pronaći te možebitne razloge. Tako si možemo zamisliti kako Toma nije mogao prihvatiti Isusovo uskrsnuće jer do tada još nitko nije uskrsnuo. Znao je Toma da je Isus oživio nekoliko mrtvaca, ali ti su se ljudi vratili u običan ljudski život i poslije su opet umrli. Jedan od razloga Tomina nevjerovanja mogao bi biti i taj što je Toma bio čovjek s ‘obje noge na zemlji’ i nije se lako oduševljavao za nevjerojatne stvari. Možda si je Toma mislio kako bi to bilo lijepo i dobro, kako bi to bilo i poželjno, ali, nažalost, ipak je neostvarivo. Mi, ljudi s početka 21. st. rekli bismo kako je Toma bio veliki realist!

I onda dolazi uskrsli Isus i slijedeće nedjelje. Jednako pozdravlja apostole: “Mir vama!”, a onda se posebno obraća Tomi, koji je ovaj put bio u društvu s ostalim apostolima. I poziva Isus Tomu da provjeri njegove rane i da se uvjeri u stvarnost uskrsnuća. Ne znamo je li se Toma zastidio svoje ‘nevjere’, ali znamo da se jako obradovao i da je povjerovao. Izrekao je tada Toma riječi koje drugim apostolima još nisu padale na pamet: “Gospodin moj i Bog moj!” On, koji je posljednji od apostola vidio Isusa, najviše je rekao o Isusu. Priznao ga je svojim Bogom, do čega oni drugi apostoli još nisu bili došli. Shvatio je Toma: uskrsnuće Isusovo Božje je djelo, štoviše – Isus je Božji Sin!

I onda Isus izriče čestitku svim kršćanima, svim vjernicima: “Blago onima koji ne vidješe, a vjeruju!” Tom Isusovom čestitkom obuhvaćene su generacije i generacije kršćana kroz sva vremena posljednja dva tisućljeća, tom čestitkom obuhvaćeni smo i mi današnji kršćani – i svi mi koji sudjelujemo u ovoj svetoj misi.

To je ohrabrujuća poruka i za sve nas ako nam je vjera još slaba i nepotpuna. To znači da smo mi onda veća Isusova briga – tek mi ne smijemo odustati već trebamo dopustiti zajednici vjerujućih u kojoj se nalazimo, da nas nosi u vjeri, da nas hrabri i pridiže kad klonemo. Dakle, ako smo jaki u vjeri – onda budimo spremni nositi i one koji imaju slabu vjeru; ako pak smo slabi u vjeri – onda budimo spremni dopustiti drugima da nas nose dok nam malaksala vjera ne ojača. Dakle, nitko od nas nije bez ‘posla’, ali nitko od nas neće biti niti bez plaće – života u vječnosti.