Apostole Toma, hvala ti. Sad je i nama lakše vjerovati

BIJELA NEDJELJA

(A-2020)

Druga je nedjelja kako i ove godine svijetom odjekuje radosna vijest: smrt je pobijeđena! Isus je uskrsnuo! To je osobito utješno u ove poprilično sumorne dane kada smo sa svih strana doslovce bombardirani panikom straha od zarazne bolesti koja može završiti smrću. Tu i tamo se probija vijest da ta bolest i nije tako smrtonosna koliko je zarazna. Velika većina zaraženih uopće i nije oboljela, a također je velika većina oboljelih ozdravila. No, te vijesti je malo tko uopće i slušao, a još manji broj ljudi je to uvažio.

Tu nam je pravi primjer današnji događaj iz evanđelja: apostoli pripovijedaju Tomi da je Isus uskrsnuo: da su ga vidjeli, susreli, s njim razgovarali… a Toma posve odlučno govori da to ne može i ne želi vjerovati. Kako dugo? Dok se sam u to ne uvjeri. I to kako da se uvjeri: da na tom uskrslom Isusu opipa rane raspetog Isusa. Očito se on nečemu velikome nadao dok je s Isusom tri godine drugovao… pa je i razočaranje Isusovim ishodom na križu bilo preveliko da bi se opet nečemu s Isusom nadao. Valjda nije htio da se opet prevari, nije htio da opet bude razočaran. Tako i danas mnogi ljudi ne žele i ne mogu čuti poruke da ta nova bolest nije ipak toliko smrtna koliko je zarazna.

Zbog ove nove bolesti svakodnevno smo pozivani na zajedništvo koje se treba očitovati u čuvanju i sebe i svojih bližnjih od moguće zaraze. O divnom zajedništvu brojnih Isusovih vjernika slušali smo i u današnjem 1. misnom čitanju iz Djela apostolskih. Već sam naziv te biblijske knjige najavljuje nam o čemu tu piše: o djelovanju apostola nakon Isusova uskrsnuća i uzašašća. Apostoli su osobito aktivni postali po primitku Duha Svetoga, pedeseti dan nakon uskrsnuća. Tada je najprije njima postalo jasno Isusovo spasenjsko djelo i tada su imali snage i hrabrosti o tome pripovijedati svijetu, čak i ljudima koji su pred kratko vrijeme glasnom vikom i grubim protestom postigli smrtnu osudu za Isusa. Sad su ti isti ljudi čuli da je taj Isus uskrsnuo i da uskrsnuće i vječni život nudi svima koji ga vjerom prihvate. I mi vjerujemo u uskrsnuće i vječni život. Tu vjeru živimo u svakodnevnom životu, a svake je nedjelje jačamo i osvježujemo sudjelovanjem u sv. misi.

Ponosno je nama vjernicima bilo slušati današnje 1. misno čitanje o nevjerojatnoj slozi koja je vladala među prvim kršćanima: ‘sve im bijaše zajedničko‘. I onda apostol Luka piše o nekim pojedinostima koje su bile izričaj toga zajedništva. Dobro je podsjetiti se da je Božja iznašašće ljudsko druženje. Naime, već na prvim stranicama Biblije, kod stvaranja ljudi, piše da ‘nije dobro da čovjek bude sam‘. Ne bih se usudio reći je li to rijetko ili često da je čovjek i u društvu drugih ljudi ipak: ‘sam‘. To je valjda jedna od težih samoća: biti među ljudima, a biti sam. Posebice to bude teško ako mora biti u tzv. samoizolaciji manja grupa ljudi koji si nisu ‘bližnji‘ po životu i ponašanju nego su samo jedni drugima blizu po zajedničkom stanovanju, po životu pod istim krovom.

Prve kršćane je na zajedništvo poticala vjera da su svi oni Božji stvorovi – kako se običava reći: Božja djeca – pa je onda normalno da si djeca istoga oca i majke budu dobri. Pa i nije stvarni problem kad se ljudi posvađaju… problem, pravi problem se javi onda kad si ne znaju oprostiti. Već se pravo i ne sjećaju oko čega su se sukobili i posvađali, jedino znaju da ne žele i ne mogu oprostiti. Ili si misle da bi za oproštenje uvijek trebao moliti ‘onaj drugi‘… jer je taj ‘onaj drugi‘ i prvi započeo svađu. I tako se netrpeljivost i svađa nastavljaju, a već su davno razlozi toga mogli biti oprošteni i zaboravljeni. Za nas kršćane razlog više što se svakoga dana u molitvi Očenaša podsjećamo da će nama biti oprošteno onako kako mi opraštamo: ‘otpusti nam… kako i mi otpuštamo…’. Eh, to ti je pred Bogom ‘peh‘. Peh za one koji ne mogu, ne žele svojim bližnjima oprostiti.

Apostol Petar u svojoj Poslanici poziv kršćane, dakako ne samo one svoje suvremenike nego kršćane svih vremena i prostora, sve do nas danas, da budu zahvalni Bogu što su po vjeri u Isusa postali svjesni da su stvoreni za vječni život. to je kršćanska nada koja ima smisla jer joj je temelj i početak u uskrsnuću Isusovu. Dok tako piše kršćanima, apostol Petar zna, svjestan je, vidi i čuje oko sebe, da mnogi kršćani moraju trpjeti: najčešće bez vlastite krivice. No apostoli, na čelu s Petrom, su tako jaki svjedoci da im jednostavno treba vjerovati. Boljeg navještaja, bolje vijesti za ljude jednostavno nema. Bilo je puno pokušaja raznih režima i pojedinaca, ima ih i sada i valjda će ih biti do konca svijeta, ali su te sve najave jadno završile. Nije dobro za čovjeka kad čovjek čovjeku postane – bog. Onda su patnje neizbježne, i k tome bez pravoga smisla.

U evanđelju smo čuli da i jednom apostolu nisu imale smisla tvrdnje drugih apostola da je Isus živ. To se zbilo s legendarnim apostolom Tomom, poznatijim kao ‘nevjerni Toma‘. Taj se apostol očito toliko oduševio za Isusa, toliko mu je želio predati sav svoj život na zemlji, da je razočarenje Isusovom sramotnom smrću na križu bilo preveliko da bi mogao nadživjeti taj sraz smrti i života. On iskustveno zna da je poslije smrti nemoguće biti živ. I zato tako odlučno odbija povjerovati svojim kolegama oko Isusa, apostolima, da su vidjeli Isusa živa. Možda im je Toma htio reći: ‘da, i onda kad ste to sve vidjeli i čuli, lijepo ste se probudili‘.

No, svoj susret sa živim Isusom apostoli ipak nisu sanjali, bila je to stvarnost, povlaštena stvarnost. Tjedan dana kasnije, za sve apostole očito dugi, dugi tjedan, opet se dogodila ista nevjerojatna stvarnost: Isus im se opet ukazao. Apostol Toma imao je posebni tretman: pozvan je da se uvjeri u Isusove rane… kako je to prošle nedjelje zatražio. Po daljnjem opisu događaja u evanđelju izgleda da Toma ipak nije dotaknuto Isusove rane. Jer, malo je vjerojatno da evanđelist ne bi zapisao tu pojedinost o doticanju rana, kad je prethodno zapisao pojedinosti Tomina odbijanja apostolskih svjedočenja: što su vidjeli i što su čuli i što su doživjeli. Mi nismo dotakli Isusove rane, mi smo povjerovali njegovim svjedocima. Budimo i mi svjedoci novim generacijama.