Bez mene ne možete učiniti ništa – ja vas želim za suradnike

5. USKRSNA NEDJELJA

(B-2011)

Već smo više puta čuli ali nije naodmet podsjetiti da su sve svete mise, a napose nedjeljne, radni sastanci kršćana koji u susretu s uskrslim Isusom i međusobno nastoje pro-naći nadahnuće i snagu za kršćanski život svoje svakodnevice. Ti susreti sigurno spadaju među najstarije radne sastanke koji imaju svoj kontinuitet sve tamo od prve nedjelje uskrsnuća: kada je među okupljene i ustrašene apostole došao uskrsli Isus, pa do ove nedjelje – 6. svibnja, kada također među nas – okupljene Isusove učenike – dolazi uskrsli Isus. I na svakom tom radnom sastanku Isus na svoje učenike najprije zaziva mir, a onda im daje radni zadatak i uputstva kako da taj radni zadatak izvrše. Nerijetko Isus to čini uz pomoć raznih slika i prispodoba… i to čini tako da često puta i nije najbitnije jesmo li razumjeli svaku riječ i rečenicu koju nam je rekao nego je važno da smo razumjeli bit poruke i zadatka koji smo dobili. Pa znao je Isus da će njegove riječi i rečenice kroz stoljeća i tisućljeća biti prevođene na mnoge jezike svijeta i da ti prijevodi neće uvijek biti najsretnije pogođeni i najbolje prevedeni… ali će ipak biti moguće iz toga prijevoda razumjeti bit poruke i zadatka.

Tako u današnjem evanđelju Isus daje svojim učenici-ma poruku i zadatak da budu s njime trajno povezani kako bi mogli ispuniti svoj zadatak prenošenja radosne vijesti ljudima svoga vremena. Da to bude posve razumljivo Isus koristi sliku povezanosti trsa i loze nad kojima bdije vinogradar. Pa i onim ljudima koji nemaju vinograd, nego tek možda brajde na dvorištu, ipak je posve jasno da loza mora biti povezana s trsom da bi mogla donijeti roda. Odrezana loza može još neko kratko vrijeme ‘vegetirati’, životariti … ali posve sigurno neće roda donijeti. A da bi roda bilo što više, za to se mora brinuti vinogradar. Bez vinogradara roda ima sve manje i manje i sve je lošije kvalitete… dok sve skupa ne završi u beskorisnom gustišu. To je tako jasno da to gotovo i ne zamijetimo jer, jednostavno, znamo da drukčije niti ne može biti.

A sad u toj prispodobi potražimo poruku i zadatak za nas kršćane, današnje Isusove učenike. Ako loza ne može rod roditi bez trsa, to onda znači da ni mi kršćani ne možemo kršćanski živjeti bez Isusa. Nije nam se tako teško sjetiti da je uvijek bilo, danas ima, a bit će i u budućnosti, i pokrštenih ljudi koji misle da imaju bolja rješenja za svijet i ljude negoli što ih nudi uskrsli Isus. Tako svetopisamski tekstovi Novoga zavjeta svjedoče kako su još za Isusova zemaljskog života mnogi ljudi odlazili od Isusa jer su zaključili da je ‘tvrd govor‘ to što Isus govori. Pa i apostol Juda je otišao od Isusa, izdao ga je, kad je shvatio da Isus neće uspostaviti zemaljsku, političku vlast, u kojoj bi i on imao svoj udio. Pa, konačno, zato ima i više razdijeljenih kršćanskih zajednica u svijetu koje su se tijekom duge povijesti odvajale od Katoličke crkve jer su računali da imaju bolje ponude i rješenja za ljudske živote u mnogobrojnim životnim poteškoćama. Ne može se reći da ti ljudi nisu imali dobre nakane, mnogi su se oko toga i svojski zalagali, ali su zaboravili da im bez Isusa neće ići. Pa Isus je to posve jasno rekao u današnjem evanđelju: „Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa.“ Tu se mnogi ljudi malo trgnu pa, pomalo uvrijeđeni, još se više odijele od uskrslog Isusa i onda se dadnu u velike aktivnosti, često puta ponosni što su mnogo toga postigli, a nisu se obazirali na Isusa. Nevolja je u tome što je to sve što je tako postignuto uistinu kratkoga vijeka… više puta ne izdrži niti samo jednu jedinu generaciju, a nova generacija gotovo sigurno omalovažava ili poništava to što je postignuto u prethodnim generacijama.

No, kako god bez Isusa ne možemo ništa, tako isto i Isus ne želi bez nas, bez našeg truda i zalaganja. Malo prije smo čuli kako su se dvojica Isusovih učenika, Pavao i Barnaba, svojski zalagali oko kršćanske vjere. Ne piše u detalje što su to oni činili, ali piše da je to što su činili toliko ozlovoljilo neke ljude da su ‘snovali pogubiti ih‘. Zato su obojica, i Pavao i Barnaba, napustili Jeruzalem i otišli su u Tarz. To ipak nije naškodilo zajednici kršćana u Jeruzalemu i okolnim mjestima jer su se one i dalje okupljale i ‘izgrađivale i napredovale… utjehom Duha Svetoga‘. Tako se od samih početaka pa sve do naših dana pokazuje da koliko god se nama činilo da Crkvu, kao zajednicu vjernika, vode ljudi – papa i biskupi, to se ipak često pokazuje da je Crkva pod stvarnim vodstvom Duha Svetoga – a ljudi su, više ili manje, uspješni upravitelji. Ti ljudi mogu i zabrljaviti stvari, mogu pokvariti ‘ukupni dojam‘ o svetosti Crkve… ali je niti tako ne mogu posve uništiti, posve iskvariti.

A mnogobrojni sveci kroz kršćansku povijest jasno pokazuju da je u svim vremenima bilo moguće tako istinski kršćanski živjeti da se postigne svetost… da se u prilikama i neprilikama ovozemnog života postigne i život u vječnosti. Danas se mi posebno spominjemo i slavimo sv. Florijana, zaštitnika vatrogasaca, koji je uspio tako proživjeti okolnosti svoga života da je postigao vječni život. A uopće nije bilo lako…, ali je bilo vrijedno.

Po kršćaninu, po njegovom životu, Bog mora biti prepoznatljiv. Nije dovoljno ne čini loše, nego treba činiti dobro. Kršćanin se ne može i ne smije zadovoljiti time što ne čini stvari koje će svijet prezirati. Kršćanin neće biti slika Božja samo ako se suspreže činiti zlo, nego mora činiti dobro. Biti slika Kristova znači poput njega prolaziti zemljom čineći dobro. A kršćanin koji se odvoji od Krista ‘usahne kao kršćanin‘, premda i dalje ostane zapisan u krsnoj knjizi. Svi vinogradari znaju kako je naporno sačuvati lozu zdravom, štiti je od raznih bolesti i nametnika. I nas kršćane napadaju razne bolesti i nametnici koji nam priječe da budemo istinski kršćani. To mogu biti naši grijesi, isprazne želje, oholost, razne loše navike. To sve može u početku izgledati nebitno… ali uistinu postupno kvare kršćanski život i on postaje kršćanski neprepoznatljiv. No, Isus nam ne daje samo dijagnozu nego nam pripisuje i lijek koji nas pomaže u održavanju povezanosti s uskrslim Isusom: to su osobna molitva, primanje sakramenata i održavanje zajedništva s vjerničkom zajednicom. To je Isus poručio riječima: „Ako ostanete u meni i riječi moje ako ostanu u vama, što god. hoćete, ištite i bit će vam.“

Svijet mora znati da u njemu žive kršćani. Naši bližnji moraju znati da smo mi kršćani. Po našem životu.