Bio učen ili neuk Bog ti je blizu, ako hoćeš

BOGOJAVLJENJE – TRI KRALJA

(B-2017)

Pastiri s betlehemskih poljana bili su povlašteni ljudi koji su prvi saznali za nevjerojatan događaj u ljudskoj povijesti: da se je Bog rodio i kao čovjek. Mjesto rođenja bilo je poprilično neočekivano, čak i za obično ljudsko dijete – špilja kao nastamba za životinje – pa su ipak povjerovali glasovima anđela s neba: da njihove oči gledaju Spasitelja svijeta.

Danas slavimo ‘učene ljude’ – mudrace s Istoka kako ih naziva evanđelje. Oni su saznali za toga istoga Spasitelja sasvim drugim načinom: znanstvenim promatranjem neba. I oni su našli tek maleno dijete ali su povjerovali, valjda Božjim nadahnućem iznutra, da je to Dijete Spasitelj svijeta.

Tako nas ova dva primjera uče da je moguće spoznati Boga i neukim i učenim ljudima. Da bi se to dogodilo, i jedno i drugo: i neukost i učenost, moraju biti prožete povjerenjem u nutarnje nadahnuće koje čovjek nosi u sebi. To nadahnuće nam govori da nije sva stvarnost: samo u onome što se može vidjeti i samo u onome što se može čuti i samo u onome što se može opipati. Ta naša ljudska osjetila: i vida, i sluha, i opipa, mogu biti samo početni poticaj koji ljude dovodi do vjere u Boga… a onda, posredno, i do vjere u viši smisao ljudskoga postojanja.

Brojnim žiteljima Jeruzalema nedostajala je upravo ta nutarnja dimenzija, taj duhovni zov na nešto više. Naime, čuli smo kako su njihovi učeni ljudi znali za najavu dolaska Spasitelja, čak su dosta precizno znali gdje se to ima dogoditi, pa se ipak nisu ‘pokrenuli‘. Ostali su u svojim svakodnevnim poslovima i brigama. Jer, mislili su valjda, od toga se živi… od posla, a ove najave nečeg velikog i važnog pusti na miru. Za ove najave jednostavno nisu marili.

Ipak, jedan Jeruzalemac – kralj Herod – se vrlo živo zainteresirao za najavu dolaska novog kralja. Sigurno je bio i poprilično ljut što on, kao vladajući kralj, ne zna ništa o dolasku ‘novoga kralja‘. A valjda bi kao kralj prvi trebao o tome nešto znati. I onda se pobrinuo da taj nepredviđeni događaj stavi pod svoju kontrolu. Iz kasnijeg razvoja događaja mi znamo da mu namjere očito nisu bile časne, ali tko da prigovori aktualnom kralju?!

I posve sigurno bi uspio u svome podlom planu da se nije umiješala ‘sila odozgo‘: Bog je preko anđela promijenio, od kralja Heroda očekivani, tijek događanja. Dijete Isus bilo je maknuto dalje od njegove vlasti. Odgovor kralja Heroda bio je strašan: pomor nevine dječice. I izgledalo mu je onda da je pobijedio. A zapravo je tako strašno izgubio i k tome sebe trajno – za cijelu povijest – osramotio.

I koju nam to poruku nose ova događanja? To da se Boga može naći, prepoznati i susresti i u ljudskoj neukosti i u ljudskoj učenosti. Ništa od toga nije zapreka za to. Zapreka bude u ljudima: iz raznih razloga. Prvi razlog je sadržan u istočnom grijehu. Tu bi možda bolje bilo reći u ‘izvornom grijehu’ jer iz toga grijeha izviru svi drugi grijesi. A bit izvornoga grijeha je u tome: da čovjek želi biti kao Bog. I da onda i zbog toga Boga, svoga Stvoritelja, doživljava kao svoga suparnika i kvaritelja ljudske sreće u životu. Pritom se neki žele sakriti od Boga, kao Adam, druge ljude Bog uopće ne zanima, a treći se otvoreno bore protiv Boga. I svima njima je zajedničko to da se neko vrijeme osjećaju kao pobjednici, da su uspjeli u svom naumu. Nekako onako kao i kralj Herod.

I premda mi nosimo u sebi tragove takva ponašanja kao posljedicu življenja i rada u ljudskom društvu, takvom kakvo ono jest, to je ipak svatko od nas u velikoj mjeri ‘kovač svoje sreće‘. Svatko si bira svoj životni put. Dakako, uz rast i padanje, uz uspjeh i neuspjeh. Mnogi ljudi našega vremena baš i nisu najbolji primjeri čovjekove suradnje s Bogom u svakodnevnom životu i radu. Jedan od vidljivijih pokazatelja je ‘rasap krizmanika‘ nakon primanja sakramenta krizme. Baš onda kad su dobrano naučili o svojoj vjeri. I kad su se kroz nekoliko godina i praksom uvježbavali u toj vjeri, oni se od toga naučenoga udalje – neki samo zakratko, a neki i za stalno. Drugi neobični pokazatelj jest nedjeljno kupovanje tolikih kršćana koji na taj način i sami ne svetkuju Dan Gospodnji, a k tome i drugima – trgovcima – to onemogućuju.

Prošle smo nedjelje proslavili Svetu obitelj pa smo razmišljali i o tome kako je obitelj danas i kod kršćana na maloj cijeni: jer s jedne strane se odbija osnivanje obitelji i rađanje djece, a s druge strane se brojne obitelji rastaču i tako ponajviše škode djeci – onima koji su najmanje za to krivi.

No, kako ‘Mudrace s Istoka‘ nije obeshrabrila nezainteresiranost stanovnika Jeruzalema za ono što su oni tako zdušno i uporno tražili – Boga – tako ni nas kršćane ne smije danas obeshrabriti nezainteresiranost za Boga mnogih ljudi našega vremena. Ako znamo vrednotu svoje vjere, kao što su mudraci znali pouzdanost informacije o rođenju Spasitelja, informacije do koje su došli znanstvenim radom, onda se ni mi nećemo pokolebati u svojoj vjeri. Osobito je danas nevjerojatno puno mogućnosti da se o vjeri spozna i znanstveno i praktično. Jer i danas ima brojnih neukih ljudi, kao betlehemskih pastira, koji su uporni i radosni u svojoj vjeri. A ima i mnogo umnih ljudi, znanstvenika koji brojnim istraživanjima veličanstvene prirode dolaze do spoznaje o još većoj veličanstvenosti Onoga koji je tu prirodu stvorio.

Bog se je rodio kao čovjek – postao je Božić – da nas ne prestraši svojom veličinom i moći nego da nas privuče svojom ljubavlju. Mi smo ljudi veliki jer od velikog Stvoritelja potječemo, jer nas veliki Spasitelj kroz život vodi, i jer k velikom Bogu u vječnosti idemo. Za to pak vrijedi živjeti već na ovom svijetu i dobro činiti bližnjima. Bili neuki, bili učeni – k Bogu nam je stići.