Biti bližnji, put je svetosti

SVETI MARTIN, BISKUP

(11. studenoga 2020.)

Svako vrijeme iznjedri svoje heroje, odnosno osobe koja žive uobičajenim načinom života, ali opet u sebi nose određene kvalitete i vrijednosti koje odskaču od svakodnevice. Svako vrijeme iznjedri osobe koje nazivamo svecima, a svetac ostavlja trag i potiče iako su i stoljeća prošla od njegove smrti. Sveci privlače ne zato jer su živjeli drugačiju svakodnevicu, već zato jer su živjeli svakodnevicu kakva bi trebala biti. Nažalost, svetost života kod mnogih danas izaziva podsmijeh i odbacivanje, ali samo svetost života koja se očituje u konkretnim i jednostavnim znacima ljubavi jest ono što možemo nazvati normalnim životom, odnosno životom vrijednim življenja. Na svetost je pozvan svaki od nas, a pred sebe danas stavljamo lik svetoga Martina, jednog od uzora svetosti po kojemu želimo rasvijetliti i svoje životno poslanje u ovome svijetu.

Iako je sveti Martin heroj 4. stoljeća, temelj njegove svetosti leži u nasljedovanju vječnog zakona Ljubavi koji nikad ne gubi na svojoj aktualnosti, a to je Evanđelje Isusa Krista. Bilo je potrebno da ljubav Božja zahvati Martina i promijeni njegovu viziju života iz temelja. Jedno su bile ljudske želje, želje bližnjih, mogućnost ostvarivanja vojničke karijere i veliki ratni podvizi. I zasigurno bi u tome Martin bio dobar čovjek, vojskovođa, pravedni pobjednik. Ali, kao i za Martina, tako i za nas danas ostaje pitanje i poziv na razlučivanje: „jedno je što ja želim i što drugi žele od mene, no što želi Bog, kako da postanem bliži njemu?” Svaki životni put je važan, i u svakome pozivu i staležu možemo se posvetiti ili upropastiti. Stoga, promišljati o tome što me može učiniti bližim Bogu i čovjeku, znak je naše suradnje, molitve, izgradnje odnosa sa Stvoriteljem. A On, Gospodin, poznavatelj ljudskih srdaca, progovara nam na različite načine svakoga dana te može, ukoliko mu to dopustimo, iz temelja izmijeniti naša ljudske živote i odjednom nas baciti na novi kolosijek života.

Poznat nam je događaj iz Martinova života kad dijeli svoj plašt siromahu. Gospodin Isus djelovao je preko neznatnog siromaha na Martinov život. Ne znamo ime tog siromaha i prosjaka koji se u studenoj noći smrzavao. Ali, upravo po tom neznanom čovjeku, dogodio se susret s Bogom. Dragi vjernici, kako je ovo važno primijetiti i posvijestiti si: naš Bog je Bog svakodnevice, blizu ljudi, živi u našim okolnostima, smije se, plače, smrzava, pati, liječi, poučava. Bog se služi čovjekom, prirodom, sakramentima Crkve kako bi nam se objavio i pokazao ljepotu darova kojima nas obasipa. Martin, naravno, nije toga bio svjestan da u čovjeku, kojemu daje polovicu svojega plašta, zaogrće samoga Boga. Ali da, gdje bi i Bog mogao jasnije biti prisutan negoli u čovjeku kojega je stvorio na svoju sliku i priliku? Mogli bismo reći kako si je Martin kasnije nabavio i novi plašt, no djelovao je u trenutku u kojem je čovjeku bila potrebna pomoć, nije odgađao već je živio u sadašnjosti i sada je pomoć dao. I kako li lijepog i važnog primjera: pomoć je konkretna i tiče se sadašnjosti. Kršćansko služenje prema čovjeku se ne odgađa, već se djeluje odmah. I kršćansko služenje nije poziv samo posvećenim osobama, već svakoj krštenoj osobi, od vojnika do svake druge profesije kojom zarađujemo kruh svagdanji, odnosno služenje kreće iz naših obiteljskih okruženja.

Kada Martin dijeli svoj plašt s potrebitim, još nije upoznao navještaj Evanđelja. No, uskoro će njegovo humano djelo biti utemeljeno na uputi koja vodi prema Vječnosti, odnosno na Evanđelju kojega smo i mi danas čuli. U suočavanju sa smrću, vjerujem da si svaki ponekad postavlja pitanje: a što nakon smrti? Ima li života vječnoga ili nema? Kako taj sud Božji izgleda? I tražimo odgovore, nadamo se da će nam to netko izložiti, čekamo potvrdu da se netko vrati s onoga svijeta pa da budemo sigurni. Mi, vjernici, imamo odgovor na sva ta pitanja. I ne, nisu oni doneseni u naše vrijeme, već na njih odgovara Onaj koji nas okuplja na naša euharistijska slavlja već 2000 godina. U Matejevu evanđelju govori se o razlučivanju naših ljudskih života nakon smrti: na one za koje je pripravljeno Kraljevstvo, i na one koji su odbili biti njegovi dionici. A temelj razlučivanja jest ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu. I to je najvažnije što o vječnosti, u ovome trenutku, trebamo znati.

Sigurno poznajemo mnoštvo ljudi koji su dobri kao kruh, duša od čovjeka, ali jednostavno s Bogom nikako ne mogu doći u kontakt te i svjesno/nesvjesno odbijaju zajedništvo s Njim. To su humanisti, ljudi čija savjest ih usmjerava da je dobro činiti dobro čovjeku. Recimo da je Martin u susretu s čovjekom kojemu daje dio plašta bio humanist. No, kršćanin, uz ljubav prema čovjeku, gaji i ljubav prema Bogu. Nažalost, danas se događa da imamo kršćane koji bi bili samo ljubitelji Boga, a čovjeka ljube po svom nahođenju. Mi se ne možemo zvati kršćanima ukoliko naša ljubav ne ide u dva smjera. Nakon pružanja ljudske pomoći, Martin je zavolio Boga jer ga je prepoznao u tolikim potrebitima koji su ga okruživali i postao je više od „duše od čovjeka”, postao je kršćanin.

„Ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.” Dragi vjernici, kada slušamo ove riječi, možemo li si posvijestiti koliko puta smo se puta, ustvari, susreli s Bogom u čovjeku? „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” Ako želimo nešto učiniti za Boga, učinimo konkretno djelo ljubavi i milosrđa prema čovjeku. A Gospodina molimo da usmjerava naše puteve na mjesta gdje On želi da budemo i kamo da idemo. Martinov put usmjerio je prema prosjaku koji je Martina u potpunosti doveo Kristu. Doveo je taj put Martina i do biskupskog služenja. S razlogom je Martin došao i do Podturna kao zaštitnika ove župne zajednice. Ali ne da mu se samo divimo i spominjemo, nego da i u djelo provodimo što je on svojim primjerom pokazao.

Sada ostaju naši koraci i naše stope. Tko će biti heroj ovoga vremena i postići svetost života? Znano je Božjemu i vašem srcu koliko ste revni u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. U svakom danu života, u svakom susretu s čovjekom, budimo otvorena srca i duha, jer Gospodin konkretno dolazi k nama. Vjerujem da Ga ne želimo zaobići i ostaviti da se smrzava. Martin je darovao svoj plašt čovjeku i svoje srce Bogu. Mi darujmo ono što je potrebno u konkretnim situacijama našega života.

I za kraj dobro je imati podsjetnik na nekoliko stvari koje se mogu naučiti od života svetoga Martina.

1. Nikad ne znate kamo vas Bog može odvesti u životu – možete prvo biti vojnik, a onda biskup.

2. Ne trebaju vam veliki planovi i strukture da biste činili dobro – siromah se „slučajno” našao na putu.

3. I mačem se mogu činiti dobra djela – npr. presjeći svoj plašt i dati ga siromahu.

4. Koliko god se oko nečega trudili, ljudi vas mogu povezati s nečim desetim – umjesto braniteljem vjere, ljudi vas mogu smatrati vinskim biskupom.

5. Ne možete nekoga suditi po njegovu imenu – ime vam može nekog podsjećati na rat, a možete biti pravi mirotvorac.

vlč. Leonardo Šardi, župnik u Svetoj Mariji

Sveti Martine, zagovaraj nas kod Krista, a naše korake vodi da budemo na putu svetosti kako bismo na kraju svojega života mogli čuti riječi: „Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta!” Amen.