Biti ‘sol zemlje’ i ‘svjetlo svijeta’ jest pohvala i zadatak

5. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2020)

Valjda svako od nas, od ovih najmlađih do onih najstarijih među nama, ima onaj divan osjećaj da nas je netko pohvalio. I nije morao za tu pohvalu biti neki posebni, specijalni uspjeh, nego nešto obično, ali dobro obavljeno. Onako, prema očekivanjima ili onako malčice i preko očekivanja. Te pohvale nam doista budu poticaj i za daljnje zalaganje oko onoga zbog čega smo bili pohvaljeni. Tako sportaši kažu da im mnogo znači pohvala gledatelja kroz glasno odobravanje njihova zalaganja.

Početak današnjeg evanđelja donosi Isusove riječi koje su istovremeno i pohvala i zadatak. Čuli smo Isusa kako nam govori: „Vi ste sol zemlje.“ Da, te riječi su doista pohvala, ali očito i zadatak. Jer Isus nam kaže da mi kršćani jesmo i trebamo biti – sol zemlje. Ne treba nam puno mašte da razumijemo ulogu soli u našoj prehrani: po soli jelo jednostavno postaje ukusno. Malo je onih starijih koji su živjeli u vremenu kad je nedostajalo soli i trebalo se dobrano potruditi da se ima soli – tako da je nama sada poprilično teško uživjeti se u takvu situaciju. Naše iskustvo seže tek toliko da si ponekad neku hranu trebamo dosoliti kako bi nam bila ukusnija. Premda tu ima popriličnih razlika: što je nekome dovoljno, nekome je nedovoljno slano.

Biti ‘sol zemlje‘, biti sol stanovnika ove Zemlje, doista je istinski zadatak kojega smo dobili od samoga Isusa – Bogočovjeka. To pak znači da bi se u nekoj ljudskoj zajednici, pa   čak i običnoj grupi ljudi, trebalo moći prepoznati da su tu  nazočni Isusovi ljudi, dakle kršćani. Navest ću tri dosta različita primjera. Prvo mi je palo na pamet da u jednoj župi gdje žive pretežno kršćani nedjeljom ne bi smjelo biti u trgovini kao kupac nitko tko je kršćanin! I  nema veze što je trgovina otvorena – ja kao kršćanin jednostavno ne želim biti uzrokom da je u trgovini nedjeljom potreban trgovac! I tu je točka – nema opravdanja i izmotavanja. Ako netko i zaboravi nešto što mu je nedjeljom potrebno u kući, onda će te nedjelje ipak biti bez toga: sigurno se zbog manjka nečega nitko od ukućana neće razboljeti niti umrijeti … i to će mu ujedno biti poticaj i poziv da se prije slijedeće nedjelje na vrijeme pobrine i kupi ono što mu za nedjelju treba. Ako se tako ne ponašam, onda nedjeljnom kupovinom gazim svoju kršćansku prepoznatljivost – gazim sam sebe kao ‘sol zemlje‘, a za što me je Isus kao kršćanina pozvao i postavio!

Drugi primjer: da se od kršćanina npr. na utakmici ne mogu i ne smiju čuti psovke i uvrede suca i igrača, uglavnom protivničke momčadi, ma što oni učinili. Dakako da je žalosno ako psuju i vrijeđaju oni koji nisu kršćani, ali kršćani to ne smiju. Inače nisu ‘sol zemlje‘, inače nisu ono što Isus od kršćana traži. Treći primjer: ako kandidati za primanje sakramenata prve ispovijedi, pričesti i krizme, ne žele jednom tjedno – u nedjelju – sudjelovati u sv. misi, pa onda sigurno nisu spremni za primanje tih sakramenata. Makar sve potrebno gradivo znali napamet! Halo, jedan sat u tjednu! Dakako da se to sudjelovanje u nedjeljnoj sv. misi očekuje i od drugih: i djece, i mladih, i odraslih. Ali kandidati za sakramente su valjda najpozvaniji. Tko to ne shvati i ne prihvati – nije za to.

No, podsjetimo se još jednom: u današnjem evanđelju Isus svojim ljudima – nama kršćanima – daje na prvi pogled ‘nemogući zadatak‘: biti ‘sol zemlje i svjetlo svijeta‘. Ne znamo kako su se učenici tada držali kad su to čuli, jesu li pognuli glave s mislima: ‘a što mi tu možemo‘, ili su se pitali ‘kako da to postanemo‘? Danas mnogi kršćani jednostavno ‘pognu glavu‘ uz opravdanje da se ‘danas tako živi‘. Ali kršćani tako ne žive, ili bolje rečeno: kršćani ne bi smjeli tako živjeti. Ako tako žive znači da kršćanski ne žive. A stvarno i među kršćanima ima dosta ‘oženjenih i udatih – ali bez vjenčanja‘. I mnogi su se na to već tako navikli da niti ne misle da to ipak za kršćane nije u redu. A ako nije u redu, onda bi to trebalo nastojati ispraviti na onako ‘kako je u redu‘. Jer ženidba je doista nešto vrijedno i veliko u životu ljudi. Dakle, nitko nije protiv te ljubavi, ali – kršćani – dajte to vjenčanjem obznanite i Bogu i ljudima: obznanite to da želite trajno zajedno živjeti.

To što se kršćanska vjera raširila po svem svijetu i sve do naših dana očito pokazuje da brojni kršćani kroz povijest nisu pognuli glave i rekli da se ništa ne može učiniti nego su riječima i djelima, svojim životom, svjedočili da su ‘sol zemlje‘ i ‘svjetlo svijeta‘.

Dajući zadatak kršćanima da budu ‘sol zemlje‘ i ‘svjetlo svijeta‘ Isus nam naznačuje da ne postojimo samo za sebe nego upravo za svijet. Kršćani koji su poput soli u svijetu znaju da nemaju pravo govoriti kako ih se problem ne tiče i kako nisu odgovorni. Kršćani ne žele prepustiti svijet ‘onima drugima‘ kako bi onda iz svoga mirnog prikrajka kritizirali ‘što se to u svijetu zbiva‘. Krist ne traži religiozne navijače i ‘razbijače izloga krivih nauka‘. Ne, on traži učenike koji su poput soli u hrani: oni se ne vide, ali se prepoznaje da su tu. I sol se u hrani ne vidi ali se prepoznaje da je hrana osoljena, jednostavno ukusna.

No, osim oštrine soli, kršćani trebaju imati i vrijednost svjetla. Dok se sol miješa u hranu i postaje nevidljiva, svjetlo obasjava tamu i okolina postaje vidljiva. Kršćani su kao svjetlo pozvani da osvjetljavaju životne putove usmjeravajući tako ljude prema smislu postojanja koje se ostvaruje po uskrsnuću za vječni život. Kad je mrak u nekoj prostoriji, ništa neće koristiti ni velike psovke ni umiljate riječi – korisnija će biti svjetlost makar samo jedne svijeće. Tako i kršćani trebaju svojim načinom života biti svjetlo života u svojoj okolini.

A da bi kršćani mogli kršćanski živjeti Isus se dosjetio kako će im pomagati: tako da im svake nedjelje dolazi u susret u slavlju sv. mise. I tako on doista pomaže onima koji se na tu sv. misu odazovu – što češće, po mogućnosti redovito.

Ulogu kršćana u svijetu dobro je izrekao sv. Franjo u poznatoj nam pjesmi ‘Bože moj, dopusti mi‘. Mnogima su poznate riječi te pjesme: ‘gdje je mržnja, da donosim ljubav; gdje je uvreda, da donosim praštanje; gdje je nesloga, da donosim jedinstvo; gdje je sumnja, da donosim vjeru; gdje je očaj, da donosim nadu; gdje je tama, da donosim svjetlo; gdje je žalost da donosim radost‘.

Eto, i meni i tebi kršćanskog zadatka na ovome svijetu.