Bog hoće da nas treba
4. NEDJELJA DOŠAŠĆA
(A-2013)
Božić nam je kalendarski već sasvim blizu: još samo tri dana. Božić je Božji znak čovjeku da mu je čovjek važan, nevjerojatno važan: tako važan da je i sam Bog na čovjekov način zakoračio u čovjekovu povijest. Bog se je u Isusu rodio kao čovjek, živio je kao čovjek i umro je kao čovjek. Danas, na 4. adventsku nedjelju u misnim čitanjima susrećemo dva znakovita čovjeka u glavnim ulogama opisanih događaja: to su manje nam poznati kralj Ahaz i dobro nam poznati Marijin zaručnik Josip. Čuli smo kako je kralj Ahaz po proroku bio potaknut da od Boga ‘zaište znak‘ što treba činiti u daljnjem upravljanju svojim kraljevstvom, a Marijin zaručnik Josip već je dobio znak ‘da je Marija trudna‘.
Čuli smo i kako su ova dvojica Božjih pozvanika različito postupila u svojim odgovorima na Božje poticaje: kralj Ahaz odbija pozvati se na ‘Božji znak’, Marijin zaručnik Josip pozorno sluša pojašnjenje znaka koji je dobio. Ali nisu samo njihovi postupci različiti, nego su različiti i njihovi motivi zašto to tako čine.
Na prvi pogled bi se moglo zaključiti da u svom odbijanju ‘Božjeg znaka s neba’ kralj Ahaz želi ‘Boga poštedjeti’: kao da jednostavno ne želi ‘Boga miješati’ u zemaljske načine upravljanja svojim kraljevstvom. No, stvarni razlog kralja Ahaza ipak nije tako ni dobar ni pobožan: naime on već ima svoje planove kako će upravljati kraljevstvom u nastaloj situaciji pa bi mu eventualni Božji znak s neba samo mogao poremetiti njegove vlastite planove! Pa stvarno: ako bi pitao Boga za savjet, pa bi onda od Boga savjet i dobio, onda bi valjda prema tom Božjem savjetu trebao i postupiti. Ovako: nema nikakve obveze pred Bogom nego jednostavno radi po svome.
I ne trebamo se čuditi kralju Ahazu niti ga prekoravati zbog njegova ponašanja nego se trebamo sjetiti da smo i mi često puta takvi ‘kralji Ahazi’: ne pitamo se da li su naši planovi, naši poslovi, naši načini života, u skladu s Božjim poticajima i nadahnućima, jer mi imamo svoje planove pa bi nam možebitni Božji plan pokvario naše planove i odluke. A onda kad nam ne uspiju planovi, ili se ti naši planovi ‘na duge staze‘ pokažu kao promašaji: onda često pitamo Boga ‘zašto nam je tako dao‘? Najjednostavniji primjer: kad čovjek pretjerano pije, puši ili uzima drogu uopće se ne zamara s tim što mu Bog preko narušenog zdravlja govori o tome… čovjek radi ‘po svome‘. Ili kad mladi parovi godinama žive zajedno, vjenčani ili nevjenčani, i odgađaju rađanje djece – jer za to još nisu spremni, ili im je jednostavno tako komotnije živjeti – pa kad onda poslije trideset i neke požele djecu, koju najčešće više ne mogu imati – onda ‘krive’ Boga što im ne ispunjava njihove želje: jer bi sad oni to ‘jako htjeli’… Naravno, tu bi se mogli izreći još mnogi i mnogi takvi ili slični primjeri.
Marijin zaručnik Josip postupao je sasvim drukčije – a u većoj nevolji i nedoumici valjda nije ni mogao biti – on sluša Božje objašnjenje i s povjerenjem u Boga prihvaća zadatak, premda ga valjda niti nakon objašnjenja nije do kraja razumio. Josip jednostavno ‘vjeruje Bogu‘ i ostvaruje od Boga povjereni mu zadatak. Sigurno Josip nije znao da će morati vrlo brzo putovati u Betlehem s trudnom ženom, pa da će – opet vrlo brzo – morati Djetetu spašavati život bijegom u inozemstvo – da navedem samo prve nevolje koje su ga ubrzo snašle – ali se je u tim i takvim situacijama Josip pokazao i hrabrim i poduzetnim. Nije ‘mrnjavkao‘ pred ljudima niti se pred Bogom žalio: on je djelovao kako se u tim situacijama moglo i moralo! Da, i pritom je slušao Božji savjet i nadahnuće koje je osjetio u svojoj nutrini.
Prije Božjeg objašnjenja ‘što se to događa’ Josip se je, po čisto ljudskom promišljanju i računici, htio izvući iz njemu tako ‘nerazumljive situacije‘. Najlakše bi mu bilo reći: ne znam o čemu se tu radi, nije me ni briga, i zato ću se maknuti od toga. No, u tim čisto ljudskim promišljanjima doživio je Božje nadahnuće da odstupi od svojih planova i da prihvati Božje. Pravedan čovjek i jaki vjernik, Josip je to doista mogao učiniti: uključio se u Božji plan svim svojim zalaganjem i osobom.
I pisac današnje Poslanice, apostol Pavao, također govori kako je on ‘za apostola pozvan od Boga‘. Kad bi bilo samo po ljud-ski, samo po ‘njegovom‘, onda bi on i dalje bio ‘progonitelj Isusovih učenika‘. I to Pavlovo prihvaćanje Božjeg poziva nije donijelo korist samo njemu – da se on spasi za vječni životu u nebu – nego je to bila i istinska pomoć brojnim ljudima kojima je apostol Pavao objavio radosnu vijest: o Isusovom zauzimanju za ljude, o Isusovoj smrti za ljude, i o Isusovu uskrsnuću koje objavljuje Božju pobjedu nad smrti za sve ljude.
Zato je Božić za sve ljude radostan blagdan, jer su po Isusovom rođenju ljudi mogli spoznati koliko su Bogu važni. Već dvije tisuće godina ta se radosna vijest širi ovim svijetom – a sada smo mi: i ja ti – i korisnici i širitelji te radosne vijesti.