Bog je jedan ali nije sam

PRESVETO TROJSTVO

(C-2013)

  Već sam naziv Presveto Trojstvo zvuči tajanstveno, a kad još reknemo da je to ime za jednoga Boga koji je u tri osobe, onda smo doista nadmašili sposobnosti shvaćanja našega uma. Naš razum to jednostavno ne razumije. Da je jedan Bog u tri Osobe nismo se mi ljudi domislili svojom pameti nego nam je to objavio Bogočovjek Isus, premda je znao da to nadilazi sposobnosti našega shvaćanja. A objavio nam je to Isus kao svojim ‘velikim prijateljima‘, tolikim prijateljima da je za ljude dao svoj život. Najjednostavnije rečeno: Isus nije mogao otrpjeti da nam ne objavi Božju veličinu, kad nam je već Bog takav prijatelj da je i čovjekom postao, postao je jednim od nas, premda je znao da će nas to zbuniti. Zajedništvo jednoga Boga u tri osobe ujedno nas poziva na ostvarivanje našeg međusobnog zajedništa.

Naime, moć našeg ljudskog zapažanja, promišljanja, zaključivanja i izražavanja jako je ograničena. Nama je puno lakše zapaziti i opisati: što čovjek radi, kako se ponaša, kako se odnosi prema drugim ljudima, kako prema svojim obvezama, nego odgovoriti na pitanje: tko je čovjek, koje je njegovo mjesto i poslanje među tolikim drugim bićima u ovome svijetu? To je zato što se u tom kratkom pitanju skriva tajna čovjekova bića, a o odgovoru na to pitanje ovisi i način čovjekova života. Ako sebe shvatimo kao ‘Božja stvorenja‘, onda ćemo nastojati i Boga u svoj život uklopiti. Ako sebe shvatimo kao ‘slučajni proizvod‘ evolucije, onda ćemo nastojati što više od ovoga života zgrabiti uz jednostavno opravdanje: ‘dok traje nek’ traje‘!

Ta naša ljudska ograničenost u još većoj mjeri vrijedi za naš govor o Bogu. Već kao djeca na vjeronauku smo učili kako je Bog u svojoj svemogućnosti sve stvorio i svime upravlja. Zatim smo učili kako se Bog sve više i sve bolje otkrivao čovjeku: tko je i kakav je. Poznate su nam Božje zapovijedi kojih se čovjek treba držati kako bi bio sretan u životu.

Zato u Presvetom Trojstvu ne slavimo neki nepristupačni misterij, nego otkrivamo Božju blizinu i suradnju s nama ljudima. U poruci stvaranja čovjeka piše kako ‘nije dobro da čovjek bude sam‘. Zna Bog da je čovjek stvoren kao društveno biće i teško mu je ‘samovati‘. A kako je čovjek stvoren na ‘Božju sliku‘, to onda znači da ni Bog nije sam – Bog je jedan, ali nije sam. Što je čovjek, tko je čovjek – pravi odgovor se dobiva tek u životu Isusa Krista.

Zanimljive su i zbunjujuće Isusove riječi s početka današnjeg evanđelja koje on govori svojim učenicima: „Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi.“ Tu se ne radi o nekom posebnom teoretskom znanju. Radi se o razumijevanju Boga u našem životu. I onda Isus govori da će nas Duh Sveti uvoditi u svu istinu. Nije riječ o nekoj zaboravljenoj istini ili zagubljenoj spoznaji koja će nam biti od koristi. Istina koju će Duh Sveti omogućiti tiče se budućnosti. Snagom Duha Svetoga moći ćemo živjeti svoj život kao ‘predanje samih sebe‘ za druge. Ako možemo za druge živjeti, onda je to znak da je Bog s nama trajno prisutan na putovima našega života. Ne prati nas tek kao znatiželjni ili možda čak samo kao nezainteresirani promatrač, već nas njegov Duh potiče da na ovom svijetu ostavljamo ‘trag dobra‘ kako bi nas takav život priveo konačnom susretu s Bogom. Na tom našem životnom putovanju Bog ostaje vjeran i onda kada mi nismo vjerni. To je moguće jer Bog djeluje iz ljubavi. Bog se ničim ne uvjetuje, a svemu se daruje. Stoga je jasno da nas Duh Sveti čini zrelima kako bismo bili u stanju nositi životne teškoće kako nas samih tako i naših bližnjih.

Sav taj govor ipak nam ništa ne kaže o samome Bogu kao duhovnom biću koje nadvisuje sva stvorenja. Mi ljudi doista ne možemo spoznati tko je Bog u dubini i bogatstvu svoga postojanja. Kako već rekoh samo svojom pameti čovjek se nikako ne bi mogao dosjetiti da je ‘Bog jedan u tri Osobe‘. A zapravo kako bi to bio mali Bog kad bismo ga mi mogli do kraja shvatiti?! Pa ni sami sebe do kraja ne poznajemo, naši prijatelji su nam još veća nepoznanica, a opet nam uspijeva s njima prijateljevati i kroz životne radosti i teškoće putovati. Još jednostavniji primjer nam je to da niti veliki broj ljudi ne zna u detalje kako su pojedini strojevi i aparati sastavljeni i kako rade, pa se ipak s istima posve zadovoljavajuće služi.

Bog uvijek i svuda nalazi načina da bude blizak čovjeku i da govori njegovu srcu… pitanje je samo ima li čovjek potrebu za Bogom ili je njegovo srce otvrdnulo, a vrijeme ispunjava nekim drugim potrebama?!

Po vjeri i sakramentima Crkve mi smo uronjeni u tajnu života Presvetog Trojstva, u kojoj prepoznajemo i smisao svoga postojanja: sada i ovdje i za svu vječnost. Znanost nam, pojednostavljeno rečeno, govori o tome kako se život odvija i kako se ovaj svijet razvija… a vjera nam govori čemu živimo, i koji je smisao našega postojanja. Za uspješniji i sretniji život s ljudima, našim bližnjima, potrebno je poprilično dobro ih poznavati i onda se nastojati s njima družiti… tako nekako moramo biti i u svom ophođenju s Bogom zainteresirani da ga susretnemo i upoznajemo: sve više i sve bolje. I tu se nema ništa novoga reći nego podsjetiti da su osobna molitva, sakramenti i ponajviše nedjeljna sv. misa nezaobilazni načini da se to naše prijateljevanje s Bogom ostvaruje. Boga na to ne moramo nagovarati, a sebe…?