Bog je na našoj strani

BLAGOVIJEST

(A-2014)

Tek smo se odmakli od Božića, bar nam se tako čini po brzini protoka vremena i po ovoj hladnoći koja nas je opet zadesila, a već nas današnji blagdan priprema za novi Božić. Vjerujem da mnogi od vas znaju da je blagdan Blagovijesti vremenski potpuno povezan s blagdanom Božića: danas slavimo Isusovo začeće pod srcem BDM, a za devet mjeseci slavit ćemo Isusovo rođenje u Betlehemu. Eto, Bog pri svom ulasku u ljudsku povijest ne radi nikakve iznimke: najprije ‘traži‘ Majku, zapravo od izabrane djevojke traži njezin slobodni pristanak da bude Majka Božjem Sinu, a zatim se drži ‘roka od devet mjeseci‘ da se začeto dijete rodi.

Daleku naznaku toga događaja kršćani prepoznaju u pisanju proroka Izaije, kako smo to maloprije čuli u 1. misnom čitanju. Prorok Izaija piše o događaju koji se zbio u vrijeme kralja Ahaza kad je njegovo kraljevstvo bilo u kriznoj situaciji. Kriza zahtijeva – kako nekad tako i sada – ispravno djelovanje i to po mogućnosti što prije. Prorok Izaija savjetuje kralja Ahaza da za rješenje krize potraži savjet od samoga Boga. Iz ovoga nam nije teško zaključiti da je kriza bila ozbiljna kad Božji čovjek, prorok Izaija, misli da pravo rješenje kralju može dati samo Bog. No, čuli smo kako je kralj odbio poslušati proroka Izaiju i to onako, na politički način: tobože želi Boga ‘poštedjeti‘ a zapravo već ima u mislima svoje rješenje pa mu je Bog suvišan. Čekaj, čekaj, pa je li tu govor o vremenu proroka Izaije ili pak je tu govor o našoj suvremenosti? Zar i danas voditelji država ne izbjegavaju ‘posavjetovati se s Bogom’? Uoči izbora svi političari – naravno ne samo u Hrvatskoj – na sve strane ‘viču’ da imaju rješenja za probleme… a onda kad ta ‘njihova rješenja’ ne daju rezultate, pravdaju se promašajima svojih prethodnika na vlasti. A i ti prethodnici su također obećavali da znaju što treba činiti, a kad to nije uspjelo oni su se opravdavali svojim prethodnicima. I tako se vrtimo u krugu tražeći ‘rješenja‘ koja nisu ‘rješenja‘. Očito su ‘samo ljudska‘ rješenja preslaba da riješe sve ljudske probleme.

Ne događa se to tako samo ljudima, tako se događa s ljudima i samome Bogu. Od početka ljudskog roda, a Biblija bilježi od Abrahama, Bog je pronalazio ljude da ljudima prenose Božju poruku za način života, pa onda i za rješenja životnih problema. Te ljude jednim imenom nazivamo prorocima. Ima ih uistinu mnogo, a jedan od njih je i danas spominjani Izaija. Rezultati djelovanja proroka su bili tako ‘mršavi‘ da se je na kraju i sam Bog osobno odlučio uključiti u ljudsku povijest i međuljudske odnose. Uključio se je Bog na izuzetan, za ljude neočekivan način: postao je i čovjekom. Tako je Bog pokazao svim ljudima da i On zna ‘kako je čovjeku živjeti‘; zna to Bog ne samo teoretski nego i iskustveno: proživio je sve što se čovjeku događa od rođenja do smrti. I tu je pri rođenju bio na ‘minimumu siromaštva‘, a u smrti na ‘maksimumu odbačenosti i boli‘.

Početak tog direktnog uključenja zbio se Isusovim začećem pod srcem Majke Marije. Evanđelje nam govori da to nije išlo bez ozbiljnih poteškoća: jer budućoj Isusovoj Majci nije bilo jasno ‘kako će to biti‘?! Valjda joj ni poslije anđelova objašnjenja nije bilo puno jasnije, ali joj je bilo prihvatljivo kad je čula da ‘Bogu ništa nije nemoguće‘ i da se je već dogodilo jedno ljudsko čudo: da je njezina rođakinja Elizabeta začela dijete u svojoj starosti! Posve sigurno nije Marija znala što će to njezino prihvaćanje majčinstva Božjem Sinu značiti za nju, ali je bila spremna prihvatiti Božju ponudu i plan i postati ‘službenica Gospodnja‘.

Na tom tragu je i pisac Poslanice Hebrejima kad piše da je najbolji pokazatelj čovjekove suradnje s Bogom ‘vršiti Božju volju‘. Kako je ova poslanica pisana Hebrejima, dakle ljudima koji su kroz cijeli Stari zavjet nastojali pokazati svoju odanost Bogu raznim žrtvama, to im je pisac poslanice napisao da je najbolja odanost Bogu u tome da se vrši Božja volja. Naravno, zbog naše ljudske ograničenosti mi tu Božju volju ne možemo odmah i do kraja shvatiti, ali se možemo s povjerenjem na Boga osloniti prihvaćajući razne ponude i pozive koje preko ljudi i događaja, i Svetoga pisma, slušamo i gledamo. Manjkavost našeg poštovanja Boga i pouzdanja u njega može se prepoznati ako stalno propitkujemo ‘a zašto baš ja?’ ili ‘zašto baš tako‘?… i kakva već sva pitanja upućujemo Bogu i bližnjima kad nam senešto ne da!

Isus je najbolji primjer pouzdanja u Božju volju pri izvršenju svoga spasiteljskog djela. Kao Bogočovjek je ‘dobio zadatak’ pokazati i dokazati ljudima beskrajnu Božju ljubav. I kad su mnogi i mnogi ljudi to odbacivali, Isus nije posustao. I kad je svjedočenje te Božje ljubavi zahtijevalo ‘odlazak na križ‘, Isus nije odustao. Čak je i u krajnjoj ljudskoj muci i ostavljenosti na križu molio svog nebeskog Oca za progonitelje i ubojice: „Oče, oprosti im jer na znaju što čine!“

I premda je tako loše prošao među ljudima, doživio takvo odbacivanje i neprijateljstvo da je bio ubijen, Isus se nije na ljude rasrdio nego uskrsnućem pokazao da ljubav ne može biti pobijeđena. I odabrao je onda apostole, a sada sve nas kršćane, da svjedočimo ljudima tu beskrajnu Božju ljubav, da je svjedočimo i onda kad zbog toga mi stradavamo. Svim svjedocima i svima koji prihvate Božju ljubav Isus je obećao sretnu vječnost u nebu. Isusovim začećem pod srcem Majke Marije – a to slavimo blagdanom Blagovijesti – počelo se i na ljudski način ostvarivati Božje djelovanje u svijetu. Blagovijest je prikladno ime za taj blagdan jer je taj događaj Isusova začeća pod srcem Majke Marije doista vrijedan ‘blaga‘. Navještaj toga događaja će trajati do konca svijeta – a sad smo mi: i ja i ti na redu da to činimo. Riječima i životom.