Bog je s nama i dok ovim svijetom putujemo u vječnost

10. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2016)

I ove nedjelje u misnim čitanjima slušamo o čudesnim događanjima u kojima se prepoznaje Božje djelovanje u svijetu. Najprije smo čuli kako je starozavjetni prorok Ilija oživio mrtvog sina udovice koja ga je ugostila. U Poslanici Galaćanima apostol Pavao pak piše o čudesnom Božjem zahvatu u njegov život, a evanđelje nam pripovijeda kako je Isus oživio mrtvog sina, također žene udovice. Pa pođimo redom pročitanog.

Ilija je doista bio u nezavidnom položaju: pobjegao je u tuđinu da spasi živu glavu… ugostila ga je žena udovica, osoba koja je u ona vremena i sama bila potrebna tuđe pomoći i dobrote. Sin koji je bio još u dječjoj dobi trebao je, kad poraste, biti majčina sigurnost u starosti. Nenadana smrt dječaka pokvarila je ta očekivanja. Smrt svoga sina žena je shvatila kao Božju kaznu za neki njezin grijeh. Izgleda da je žena mislila kako je Ilija, kao Božji čovjek, svojim dolaskom u njezinu kuću na neki način podsjetio Boga na taj njezin grijeh. Tako se Ilija našao u nezavidnoj situaciji i vjerovao je da ga samo Bog može iz toga spasiti – pa je čvrstom vjerom i zamolio Božju intervenciju: da Bog oživi dječaka. Ilijina vjera bila je tako jaka da se zbilja dogodila Božja intervencija: dječak je oživio. I za ženu udovicu to je bio jasni pokazatelj da je Ilija istinski Božji čovjek po kojemu Bog vidljivo djeluje.

I apostol Pavao je bio istinski Božji čovjek: najprije kao revni Židov, a onda kao jednako revni Kristov apostol. Taj čovjek nikada nije bio ‘osrednji‘, nikada nije bio mlak u svom djelovanju: i kao farizej je želio ispuniti Božju volju i kao Isusov apostol također. Pritom mu je trebalo Božje prosvjetljenje da shvati i prihvati što je istinska Božja volja. U prihvaćanju te Božje volje i on je morao rasti i sazrijevati.

Isusu, Bogočovjeku, kako nam pripovijeda evanđelje, bilo pak je odmah jasno u kako teškoj situaciji se nalazi žena koja je u sprovodnoj povorci ispraćala svoga sina jedinca do groba. Pratilo ju je mnoštvo koje je s njom suosjećalo u njezinoj boli i žalosti. Nije ta žena trebala ništa Isusu reći, on je sam, svojevoljno, djelovao: oživio je mrtvog sina. Čak je pritom prekršio i židovski propis da se mrtvaca, ni išta što je s njim u dodiru, ne dodiruje. Isus je ipak dodirnuo nosila na kojima je mrtvi mladić ležao. I kad je pogrebna povorka stala, očito začuđena Isusovim dodirom nosila s mrtvacem, najprije je probao riječima utješiti majku s pozivom da ne plače. U prvi mah žena sigurno nije mogla shvatiti ‘kako i  zašto da ne plače kad joj je umro sin jedinac‘. Uskoro je shvatila zašto ne mora plakati: Isus joj je oživio sina!  Mnoštvo na sprovodu odmah je shvatilo da se je tu dogodilo nešto vrlo veliko i čudesno i da je to mogao napraviti samo Bog i netko Božji: zato su slavili Boga onako kako su  najbolje mogli razumjeti – da je Isus veliki ‘prorok Božji’ koji čini čudesa. Jasno je da ljudi o tome nisu mogli šutjeti nego  su glas o tome proširili svom okolicom.

E, sad bismo mi sigurno htjeli da se takva čudesa događaju i u naše vrijeme i na ovim našim prostorima gdje mi živimo. Jer ako je prorok Ilija stvarno oživio mrtvog dječaka, ako je Isus stvarno oživio mrtvog mladića, zašto se to i sad ne bi događalo?! Pritom je važno zamijetiti kako su tim oživljavanjem oni vraćeni u nekoliko godina daljnjeg zemaljskog života. No, ti su ljudi ipak kasnije umrli. Dakle, to nije bilo uskrsnuće za vječnost nego oživljavanje za još neko vrijeme smrtnog života! Mogli bismo reći da i današnja suvremena medicine često puta produljuje ljudski život za neko vrijeme – tako da u prosjeku većina ljudi danas živi znatno dulje negoli je to bilo u davna, pa i ne tako davna vremena. No, i nakon takvih uspješnih medicinskih zahvata ti ljudi svejedno moraju umrijeti. Tih nekoliko ‘dodatnih godina‘ brzo i prebrzo prođe.

Zato koliko god nas veseli produljenje zemaljskog života koje nam Bog dariva i u naše vrijeme preko suvremene medicine, toliko nas još više, puno više, veseli obećanje našeg uskrsnuća i dara vječnog života. To je prava ponuda i to je pravo rješenje ljudskog postojanja. Sve ostalo je dobro došlo, ali za istinsku radost i rješenje, uvijek nam prekratkog, života na zemlji malo, jako malo i premalo.

Zato možemo reći da nam je ovim oživljavanjem mrtvog dječaka u vrijeme proroka Ilije i mrtvog mladića u vrijeme Isusova zemaljskog života Bog naznačio – onako na daljinu – što nam je pripravio za svu vječnost: život bez bolesti i bez smrti. Prorok Ilija je svojom molitvom upravljenom Bogu jasno pokazao svoju svijest da on tu ne može učiniti ništa, samo njegove ljudske sile su preslabe… ali je svojom molitvom jasno priznao i pokazao da on zna, on vjeruje, tko tu može pomoći, tko u tome ima zadnju riječ. To najbolje i trajno rješenje za čovjeka je uskrsnuće i vječni život.

To je za mnoge ljude neočekivana i nevjerojatna vijest pa je zato mnogi i odbijaju kao zavaravajuću utjehu. I opet nema za ljude drugog rješenja nego u čestim susretima s uskrslim Kristom tu vjeru u uskrsnuće osvježavati i učvršćivati. Sigurno je u Ilijino vrijeme umrlo mnogo dječaka koji nisu bili oživljeni, a niti Isus nije oživio sve mrtve mladiće svoga vremena. No, ovi događaji oživljavanja jednostavno nam pokazuju da je Bogu to moguće. Kristovo uskrsnuće pak pokazuje da Bog ima još jaču ‘ponudu’ za ljude: ne samo nekoliko dodatnih godina na ovome prolaznom svijetu nego i cijelu vječnost. Kristovo uskrsnuće je temelj i najava svih ljudskih uskrsnuća. To onda znači da se mi u svojoj vjeri nismo oslonili na ‘prazninu’ kad to vjerom prihvaćamo, nego na ‘čvrsti temelj‘. Taj temelj nam nosi zgradu i nadu uskrsnuća kako bismo imali hrabrosti i volje ostavljati trag dobra u ovome svijetu. Naravno, na korist nas samih i svih onih koji su s nama.