Bog je s nama i u nevolji
4. KORIZMENA NEDJELJA
(A-2014)
Isus u prolazu susreće čovjeka slijepa od rođenja. Teško si je nama koji vidimo i zamisliti poteškoće koje su ga pratile u svakodnevnom životu. Dodatna nevolja bila je u tome što ga mnogi ljudi s kojima živi ili ih samo susreće smatraju ‘velikim grešnikom‘ zbog čega je i kažnjen sljepilom. Razlog je bio vrlo jednostavan: ljudi su vjerovali da se ništa, ni dobroga ni lošega, ne događa slučajno nego po Božjoj volji. Pa ako se dogodi nešto dobro to je Božja nagrada, a ako se dogodi nešto loše to je Božja kazna. Danas si ljudi misle ponešto drukčije: zlo koje nas snađe je ‘Božja kazna’, a dobro koje živimo je ‘naša pamet’. To se vidi po tome što ljudi u nevolji često pitaju Boga ‘što su skrivili’, a ‘kad je u životu lijepo’, onda malo tko pita ‘a čime sam si to pred Bogom zaslužio’? Ukratko: mislimo si da je dobro plod naše umješnosti, a zlo je plod Božje kazne. ‘Biti slijep’ je očito velika kazna za počinjeni veliki grijeh. Oni prijateljskije raspoloženi prema slijepcu ne okrivljuju njega osobno nego misle da je kažnjen zbog grijeha roditelja. Apostoli očito nisu poznavali ni slijepca ni njegove roditelje pa zato znatiželjno pitaju Isusa u kome treba tražiti krivca ove sljepoće?!
Isusov odgovor ih je iznenadio: nema krivca za ovu bolest – veli Isus – nego će ta bolest postati prilika da se ‘Bog pokaže na djelu‘. U ovom konkretnom primjeru Bog se na djelu pokazao tako da je slijepac ozdravio. Nije nam teško razumjeti da je u Isusovo vrijeme bilo više slijepaca koji nisu ozdravili, a da pritom nije Bog ‘zakazao na djelu’. U brojnim prilikama s raznim bolesnicima Bog se pokazao na djelu tako da ti ljudi nisu pali u očaj, nisu izgubili volju za životom, premda su bili teško bolesni. Mnogi od tih bolesnika su na razne načine doprinijeli poboljšanju i poljepšanju svijeta svoga vremena. Samo neki primjeri zabilježeni su u Svetom pismu, neki drugi primjeri zabilježeni su i u raznim povijesnim knjigama, a ima takvih primjera i u našoj suvremenosti.
No, nije li razvoj događaja kako ga opisuje evanđelje poprilično neobičan i zbunjujući? Stvarno se zbio izvanredno pozitivan događaj: ozdravljenje teškog bolesnika, a čuli smo kako su farizeji, kao Isusovi protivnici, to htjeli upotrijebiti u negativu: optužiti Isusa da radi protiv Boga! U optužbi se spominje nesrazmjer ‘zasluge‘ i ‘krivice‘: zasluga je čudo ozdravljenja, a krivica je što je Isus to učinio ‘u subotu’. Više puta je Isus jako razljutio farizeje kad je u subotu učinio neko čudo, neko dobro djelo za ljude. Očito se, po Isusu, dobro smije uvijek činiti… nema zabranjenih dana za činjenje dobra. Kao što i nema ‘dopuštenih dana’ za činjenje zla. A ti ‘blagdanski dani’ – za Židove subota, a za nas kršćane nedjelja – trebaju nam biti pomoć da lakše prepoznamo priliku za činjenje dobra i da steknemo jakost da to dobro mognemo učiniti. Zato nije kršćanski proživljena nedjelja: ‘sve četiri u zrak’ i baš me briga za sve.
I čuli smo kako je ‘zloba‘ uporna: farizeji su poduzeli tolika istraživanja i ispitivanja, vršili su toliko pritiska na sudionike događaja da je to začuđujuće. Svjedoci dobra su često nekako ‘u strahu’ i boje se svjedočiti ono što sasvim sigurno znaju, dok su ‘akteri zla’ ne samo glasni nego i praktički ponosni na svoje djelovanje.
Tako je to i danas: kako je često glasna manjina jača od šutljive većine?! Sjetimo se samo nedavnog referenduma o ‘braku kao zajednici žene i muškarca‘. Ne tako rijetko se čuje kako se ta glasna manjina nije još pomirila da ‘nije po njihovom‘! Svježi primjer je novinar koji je prošle subote na HTV-u izjavio da je Hrvatska samo dva sata leta od Velike Britanije, a tisućama svjetlosnih godina iza nje po mentalitetu koji je iskazan na referendumu o braku. Oslobodi nas Bože takvih naprednjaka. A sv. nam Pavao danas u Poslanici Efežanima poručuje da se mi kršćani ne smijemo dati ušutkati. Piše: „A nemajte udjela u jalovim djelima tame, nego ih dapače raskrinkavajte, jer što potajno čine, sramota je i govoriti.“ U biblijskoj tradiciji, pa tako i za sv. Pavla, svjetlo i tama nisu spoznajne, nego moralne kategorije. Hoditi u tami za Bibliju znači biti orijentiran na zlo, a hoditi u svjetlu znači biti predan Bogu. Svakodnevni život je najbolja provjera kako tko živi. Pomazanje i dar Duha kojeg je vjernik primio ‘oprema‘ su koja mu jamči mogućnost hoda u svjetlu ako to zaista želi.
A događaj izbora Davida za kralja, kako smo to slušali u 1. misnom čitanju, jasno nam pokazuje da nama ljudima nije lako ravnati se ‘po Božjem‘. Iako iskreno pobožan i mudar Samuel ne može proniknuti Božji izbor. Gledajući Jišajeve sinove, prorok Samuel traži izabranika očima, ali doživljava ispravak: Bog ne gleda kao što gleda čovjek – čovjek gleda na oči a Bog gleda što je u srcu. Zato je za nas kršćane svaka nedjelja ‘izvanredan dan’ – izvanserijski – jer nas poziva i potiče da se u duhu zagledamo u Boga i u sebe pa da se ‘korigiramo’. Vjerojatno je lakše praviti male ‘ispravke’ tjedno i mjesečno negoli velike promjene nakon puno, puno godina, kad smo već stvorili čvrste navike u svom ponašanju. Farizeji iz današnjeg evanđelja su nam tu pravi primjer: toliko su se tijekom života okrenuli protiv Isusa da ih ni njegovo istinski dobro djelo nije moglo promijeniti. Štoviše – i u dobrom djelu tražili su zao korijen!
U tjednu pred nama, u četvrtak na korizmenoj ispovijedi, prava je prilika da svoje grijehe utopimo u Božjoj dobroti, pa nam ostanu samo dobra djela i nova želja i nova sposobnost da u svojoj okolini ostavljamo trag dobra. To će biti dobar znak da vidimo: i tjelesnim očima i očima duše. Iskoristimo tu priliku.
