Bog je s nama i u teškoćama
3. KORIZMENA NEDJELJA
(A-2023)
Od vremena do vremena čujemo i vidimo kako veće ili manje grupe ljudi protestiraju iz ovih ili onih razloga. A razloge baš i nije tako teško pronaći. Nije neobično da se u tim protestima ne govore lijepe i uljudne riječi nego se grubo napada sve one koje se smatra krivima za nevolje i teškoće u kojima se ljudi nalaze. A malo prije, u 1. misnom čitanju, čuli smo o protestima ljudi onih davnih, Mojsijevih vremena.
Bili su to ljudi koji su nakon 400 godišnjeg ropstva putovali kroz pustinju u slobodu vlastite domovine. S koliko su samo veselja, radosti i nade ti ljudi krenuli! Mnogi se još možda sjećaju onih scena iz filmskog spektakla „Deset zapovijedi“ kad ljudi jedni drugima tako spontano pomažu u svladavanju početnih teškoća prilikom napuštanja egipatske zemlje ropstva.
A tko nije gledao taj film može si lako predočiti situaciju u našoj domovini početkom devedesetih godina prošloga stoljeća: s koliko se je nade i radosti uspostavljala samostalnost naše Domovine. A onda su nadošle poteškoće: kako Izraelcima u Mojsijevo doba tako i nama u naše doba. Razloga ima više, a dali bi se nekako svrstati u dvije glavne kategorije: 1. nisu svi ljudi anđeli i 2. upravljanje svijetom i ekonomijom i nije baš tako jednostavno kako si koji put ljudi misle. Pritom je, naravno, puno lakše prigovarati negoli i najmanji svoj doprinos dati.
Da protesti ljudi u Mojsijevo doba i nisu bili baš tako bezazleni, pokazuju Mojsijeve riječi upućene Bogu: „Što ću s ovim narodom? Još malo pa će me kamenovati.“ Dakle, Mojsije strepi čak i za vlastiti život. Mojsije zna da je poveo narod u oslobođenje na Božji zahtjev i zato se u ovoj stisci života ponovno Bogu obraća! I nije se Mojsije prevario: Bog je čudesno intervenirao i tako je opet pokazao svoju aktivnu prisutnost među ljudima. U toj Božjoj čudesnoj intervenciji valja zapaziti da je opet bila tražena vjera ljudi: Mojsije je morao udariti štapom po stijeni iz koje po svim ljudskim mjerilima i očekivanjima nije moglo doći rješenje: jer ljudi i stoka su žeđali za vodom, i kamena stijena nije u tom smislu ništa obećavala. Ali izbavljenje iz nevolje dogodilo se baš tu i baš tako: kamena stijena dala je vodu. Taj događaj ostao je duboko u svijesti izraelskog naroda i to mjesto gdje je izraelski narod iskušavao Božju prisutnost nazvano je mjestom kušnje i svađe – Masa i Meriba. Više puta će u Bibliji biti spomenuto ovo mjesto kao opomena narodu da ne iskušava Boga u vremenu kada mu je teško nego se pouzdaje u Boga koji sve vidi, sve vodi i koji božanski ljubi cijeli narod i svakoga čovjeka.
Poziv je to i nama koji nerijetko u teškim trenucima života pitamo, glasno ili tiho: „Gdje si, Bože, i zašto dopuštaš to i to?“ Kao što je izraelski narod morao proći kroz pustinju i iskusiti brojne teške trenutke kako bi došao do slobode vlastite domovine, tako smo i mi pozvani u teškim trenucima života čvrsto vjerovati u Božju ljubav i blizinu – pa će onda i naša patnja i nevolje dobiti svoj duboki smisao, koji samo Bog može dati.
Tako je i sv. Pavao u današnjom odlomku iz Poslanice Rimljanima napisao da smo mi kršćani u miru s Bogom, jer smo opravdani vjerom. Ako vjerujemo Isusu koji je za nas umro i uskrsnuo, pa onda nam i naše poteškoće i nevolje, pa čak i sama smrt, nisu brana da sačuvamo vezu s Bogom i da i mi preko uskrsnuća budemo s Bogom trajnom ljubavlju u vječnosti povezani.
A današnji podugački odlomak evanđelja jasno govori da nitko od ljudi nije Bogu dalek niti odbojan. Čovjek može ne prihvaćati Boga, može stalno bježati od Boga, ali je i onda Božja ljubav prema čovjeku trajna i čvrsta – i zato je svakom čovjeku moguće uvijek se Bogu vratiti. Ta poruka nam je prenesena preko opisa događaja susreta Isusa sa ženom Samarijankom na zdencu.
Evanđeoski odlomak je podugački i nije od prve lako razumljiv ako se ne zna pozadina okolnosti u kojima se zbio taj susret Isusa i žene Samarijanke. Čuli smo kako se ta žena začudila što Isus, koji je Židov, traži nešto od nje, Samarijanke. Naime, Židovi su duboko prezirali Samarijance i nisu s njima željeli imati nikakva posla.
Ovime Isus pokazuje da on traži i susreće ljude, a ne gleda u njima pripadnike ovog ili onog naroda. Vrlo brzo smo iz evanđeoskog odlomka saznali da Isus zna puno toga o ženi Samarijanki: da je imala pet muževa i da ovaj s kojim sada živi stvarno nije njezin muž, nego ljubavnik. Zanimljivo je da Isus dalje ne cjepidlači o tome premda joj jasno daje do znanja da poznaje njezinu životnu situaciju. Tako se obistinjuju one Isusove riječi da ‘nije došao zvati pravedne nego grešnike na obraćenje’. Premda današnji odlomak evanđelja ne donosi neke detalje iz kasnijeg života ove žene, ipak si možemo domisliti da se je neka promjena u toj ženi zbilja dogodila nakon ovog susreta s Isusom. Čuli smo kako je čak ostavila svoj krčag na zdencu pa je otišla, dakle bez vode, javiti ljudima kako je susrela nekog toliko posebnog da bi taj možda mogao biti Krist. Žena je došla po vodu, otišla je bez vode, ali i s jasnom slutnjom da je nekog velikog i važnog susrela.
I današnje evanđelje završava podatkom kako su mnogi ljudi, i to Samarijanci, došli k Isusu jer ih je za Isusa zainteresirala ta žena svojim pripovijedanjem o susretu s Isusom. I onda su i oni u susretu s Isusom doživjeli svoj obrat, iskusili su da više ne moraju čekati Spasitelja svijeta, jer su ga u Isusu susreli. Čujmo još jednom što su rekli: „Sada više ne vjerujemo zbog tvog kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta.“ Valjda je i svatko od nas imao nekoga tko ga je doveo do Krista Spasitelja pa je i nama dužnost i obveza dovoditi ljude našeg vremena tome Kristu Spasitelju. Roditelji svakako u tome imaju obvezu prema svojoj djeci. Tako bi i krizmanici svake godine u što većem broju trebali moći reći iste riječi: „I mi sada znamo da je Isus Spasitelj svijeta. Do sada smo to znali po pričanju naših roditelja, djedova i baka.“ To i neće biti tako teški zadatak ako smo mi – i ja i ti – uvjereni da smo u Kristu su-sreli Spasitelja svijeta, i da se s njime u sakramentima i nedjeljnoj sv. misi družimo. I plod toga će biti manje protesta i povika na krivnju drugih, a više vlastitog doprinosa za uspjeh mnogih i mnogih, nas i naših bližnjih.
