Bog je s nama i za nas

4. NEDJELJA DOŠAŠĆA

(C-2015)

Brojni naši mediji: televizija, novine i radio ovih su dana puni poziva na božićnu radost koja će nastati kupnjom darova – sebi i drugima – i pozivom na božićno druženje u raznim ugostiteljskim objektima. Izgleda da su se ljudi malo zanijeli u krivom smjeru: naime, Božić je proslava Isusova rođenja, a u svim ovim pozivima – nigdje nema Isusa! Valjda zato ta i takva proslava Božića ljudima ne donosi istinsku radost u duši nego nekakvo usiljeno veselje koje odmah zamre čim se dođe doma iz nekog restorana. Pa, zbilja, tko je to od nas išao na rođendan nekome koga nije bilo?! A k tome si malko promislimo i kako je samo lako ‘prošao‘ djed božićnjak umjesto djeteta Isusa?! Slaviti rođenje djeteta je valjda nešto normalno, ali slaviti rođenje djeda je poprilično čudno.

Slavljenjem blagdana Božića dijete Isus se uvijek, svake godine iznova, rađa u našu svakodnevicu, u naš život i daje tom našem životu nevjerojatnu, nadzemaljsku vrijednost, unatoč svih teškoća i muka ovoga svijeta. Pa, konačno, i sam se je Isus rodio u neprimjerenom mjestu za ljudsko rađanje: u špilji koja je služila kao štala za domaće životinje. Zato pozivam i potičem sve kršćane da Isusovo rođenje proslave tamo gdje se Isusa može susresti na najprimjereniji način: u crkvi na sv. misi, tom događaju koji naše ljudsko s nebeskim stvarnostima spaja.

Najveći, najtješnji spoj nebeskog sa zemaljskim dogodio se u Isusu, Bogočovjeku. Onima koji su bolje upućeni u vjeru poznato je kako je od samih početaka ljudskog roda Bog najavio svoje uključenje u ljudsku povijest. Ta najava, to obećanje, dano je ljudima odmah nakon prvoga grijeha, još u raju zemaljskom, a onda su proroci – ti Božji izaslanici ljudima – u izraelskom narodu trajno podržavali tu nadu u ispunjenje Božjeg obećanja. Lako nam se sjetiti kako su nas adventske nedjelje postupno, sve više i sve bolje, uvodile u približavanje ispunjenja toga Božjeg obećanja. Tako smo 1. adventske nedjelje čuli kako ovaj svijet ide svome kraju, ali ne i uništenju, jer će biti preobražen u neprolaznu vječnost. Onda smo 2. adventske nedjelje čuli da se je već pojavio Isusov Preteča, Ivan Krstitelj, koji je pozivao ljude na kajanje za grijehe kako bi – tako oslobođeni grijeha – što lakše mogli prepoznati obećanog Spasitelja kada dođe. Vidljivi znak kajanja za grijehe bilo je krštenje u rijeci Jordan. Prošle, 3. adventske nedjelje taj Isusov Preteča je odgovarao na pitanja ljudi ‘što im je činiti‘, odgovarao je tako da je davao neke konkretne upute kako živjeti svoju svakodnevicu da bi to bilo ‘življenje Božjeg stvorenja‘. Odgovarao je onima koji su ga pitali. Mnogi ljudi našega vremena malo pitaju o tome kako živjeti da postignu vječni život… više se interesiraju kako ovaj život što bolje iskoristiti, kako ga što više uživalački proživjeti… a kad život na zemlji jednom prođe…, neka bude što bude.

Takav stil života inače poprilično odudara od ljudske želje da se unaprijed osigura mnogo toga: pa si stvaramo zalihe: i u kući, i u banci, i u raznim osiguranjima, kako bi nam budućnost bila manje neizvjesna. Zato je to čudnije što se ne pitamo kakva će nam biti budućnost koja će ujedno biti i naša vječnost.

Evanđelje današnje 4. adventske nedjelje donosi pred nas događaj koji se zbio u Gorju, u kući Marijine rođakinje Elizabete. Lako smo mogli zamijetiti kako Marija svojim pohodom donosi veliku radost svojoj rođakinji. Elizabeta najprije izriče pohvalu Mariji koja je blagoslovljena od Boga tako da je bila pozvana začeti Sina Božjega. Elizabeta još ne zna kako će se to dijete koje Marija nosi pod srcem zvati pa zato govori ‘blagoslovljen plod utrobe tvoje‘. Evanđelist Luka jasno piše da je to Elizabeta mogla izreći samo zato jer se ‘napunila Duha Svetoga‘. Sama po sebi ona nije mogla znati da je Marija trudnica, a još manje da je buduća majka Božjeg Sina kojeg Elizabeta jednostavno naziva Gospodinom – što je zapravo ‘drugo ime‘ za Boga. U ono vrijeme nisu sve muške zvali ‘gospodinom‘ nego samo one koji su doista ‘nešto značili‘. Elizabeta nije ništa od toga znala jer tada nije bilo ni telefona, ni interneta, kojim bi Marija mogla obavijestiti rođakinju Elizabetu ‘što joj se dogodilo‘.

I sama Elizabeta zna za sebe da je od Boga blagoslovljena time što je u svojoj starosti začela dijete. Ipak, po Duhu Svetom, Elizabeta zna da je dijete koje nosi Marija Netko posve drugi od njezina djeteta. To se vidi iz Elizabetinih riječi: „Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega?“ I pri kraju današnjeg evanđelja Elizabeta još jednom izriče pohvalu Mariji što je imala toliku vjeru da je prihvatila Božju ponudu da bude majka Božjeg Sina: „Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!“

I nama je, i meni i tebi, kroz naš kršćanski život mnogo rečeno o tome Gospodinu i od toga Gospodina – na razne načine: i riječima i događajima. Naš život pokazuje koliko je to samo naučena teorija, obično knjiško znanje, a koliko je to što se zna, i u praksi življeno. Božić i sve ono što se oko toga blagdana zbiva dobra je prilika da sa srcem i radošću živimo svoj život kršćanina s vjerom da nismo sami ni napušteni, ni od Boga ni od ljudi, ni u lijepim ni u teškim trenucima.

Marija je od anđela Gabrijela saznala da je njezina rođakinja Elizabeta već šest mjeseci trudna i pohitala je k njoj da joj bude pri ruci u potrebama svakodnevnog života. Očito je Elizabeta nije pozvala, ali je Marija bila toliko ‘božja‘ da je i bez poziva znala ‘što treba činiti‘. Lijepo je, i nama i našim bližnjima, ako smo toliko ‘božji’ da znamo što trebamo činiti i da nismo lijeni to božje nadahnuće u djela pretvarati.