Bog je velik i naš prijatelj i suputnik

PRESVETO TROJSTVO

(C-2016)

S ne malo ponosa današnje se vrijeme često proglašava kao ‘informacijsko doba‘. Vrlo brzo, praktički odmah, informirani smo o mnogo čemu: što se dogodilo u dalekom svijetu, što se dogodilo u našem kraju, a mnogi odmah vrlo rado i vrlo brzo informiraju prijatelje, bližu i daljnju rodbinu, a onda i sav zainteresirani informacijski svijet, stavljanjem na Internet opise i slike događanja iz svoga malog svijeta, pa čak i svoje intime. Mnogima je poslije i jako žao što su to učinili, ali situacija se više ne može popraviti. Jedino se mogu nadati da će to prije ili kasnije pasti u zaborav, jer će se proširiti neke druge vijesti.

Tako nekako bi mnogi ljudi htjeli puno toga, ako je moguće i sve, znati o Bogu: tko je, kakav je, kako u svijetu djeluje. Današnja nedjelja Presvetog Trojstva dobra je prilika da se o Bogu nešto progovori. Uz jasnu svijest da smo mi mali: puno, puno premali da kao Božji stvorovi Boga Stvoritelja u punini shvatimo. Odmah na početku valja reći da više puta niti mi sami sebe do kraja ne poznamo, a to se vidi po tome što se ponekad samima sebi čudimo: kako smo u nekom trenutku, u nekoj situaciji života, mogli tako postupiti?! Pa i svoje bližnje, i one najbliže, još i češće ne shvaćamo: zato se i svađamo i srdimo jer ne možemo razumjeti da je netko, netko naš bližnji, i netko naš najbliži, tako postupio! No, premda do kraja ne razumijemo: niti sebe, niti naše bližnje i najbliže, ipak možemo živjeti i voljeti i sebe i bližnje. Znamo kako se doista brinemo za same sebe i znamo kako se brinemo i za svoje bližnje. Vrijedno je ovdje sjetiti se da je Isus rekao da svoje bližnje trebamo voljeti kao sami sebe. Isto tako mi ljudi, kao Božja stvorenja, možemo voljeti Boga premda ga do kraja ne poznajemo niti shvaćamo način Božjeg djelovanja u svijetu: kako prema nama tako i prema našim bližnjima.

Bolji poznavatelji Biblije znaju da su u Starom zavjetu pobožni Židovi raznim imenima nazivali Boga. Već prema tome koje su Božje svojstvo htjeli više istaknuti. Jedno od češćih imena za Boga bilo je ‘Adonai‘, a što se prevodi na hrvatski kao ‘Gospodin‘. No, danas riječ ‘gospodin’ nema onu težinu koju nosi ta riječ u Bibliji. ‘Gospodin‘ u Bibliji označuje nekoga tko nije o nikome i ničemu ovisan, tko je potpuno slobodan. Nijedan ‘ljudski gospodin‘ nije ni sjena ‘biblijskom Gospodinu‘. No, i da bi čovjek i po ljudski bio gospodin nije dovoljno obući lijepo odijelo i staviti kravatu… takav čovjek može onda samo izgledati kao gospodin, ali da bi netko bio ljudski gospodin treba mnogo više ljudskih kvaliteta od samo odijela i kravate.

Starozavjetna Knjiga Mudrosti, čiji smo kratki odlomak slušali kao današnje 1. misno čitanje, govori o Bogu kao o Mudrosti koja stvara svijet i upravlja njime. Pritom se o toj Mudrosti govori kao o osobi koja se raduje ‘djeci čovjekovoj‘ – dakle, ljudima. Koliko Bog doista voli ljude najbolje nam pokazuje Isus Krist u kojemu su Bog i čovjek sjedinjeni na najbolji mogući način. I taj Bogočovjek Isus nam je rekao da Bog nije za nas ljude samo ‘Gospodin‘ nego ‘Otac‘ koji nas ljubi. I da to ne zaboravimo Isus nas je naučio jednu jedincatu i jedinstvenu molitvu: Oče naš, u kojoj Boga zovemo svojim ocem.

Isus je kao čovjek svjestan da takav govor o Bogu mi ljudi teško možemo razumjeti. To govori svojim učenicima, onda onima i nama danas, a čuli smo u današnjem evanđelju: „Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on – Duh istine – upućivat će vas u svu istinu…“ Tako dakle, ‘Duh istine‘ upućuje kršćane svih vremena u svu istinu, dakako u svu istinu koju čovjek može razumjeti. Istina koja nadilazi naše moći razumijevanja ostaje nam i dalje skrivena ali zato ne mora biti odbijena.

I tu nam može pomoći usporedba s nama ljudima: pa i mi ne znamo svu istinu o našim bližnjima pa ih ipak možemo voljeti i s njima živjeti. Pritom nas neki puta naši bližnji oduševe i zadive, a neki put i razočaraju i ražaloste svojim postupcima. Tako nekako i nas vjernike Bog ponekad zadivi a ponekad i razočara životnim situacijama koje živimo, a za koje mislimo da su Božje djelo. Svakako, mnogo toga u našem životu je Božje djelo, ali je to Božje djelo obilježeno i našom slobodom: da nešto prihvatimo ili odbijemo, da nešto učinimo ili ne učinimo.

Ma, stvarno, kakav bi to Bog bio kad bismo ga mi ljudi mogli do kraja shvatiti i razumjeti?! Pa onda bi on morao biti manji od nas ili barem jednak nama. A onda, u konačnici, Bog i ne bi bio Bog. Pa i tu imamo razumljiv primjer iz života. Kad netko uzme knjigu recepata za kuhanje i pečenje da bi pripremio neko jelo, mora razumjeti izraze koji se tamo koriste: kako se koja namirnica ili začin zovu. Inače mu je sve posve nerazumljivo.

Ili posve suvremeni primjer: kad netko kao početnik počne čitati knjigu o programiranju kompjutora, naići će na mnogo nerazumljivih pojmova i mnogo toga mu neće biti jasno. Zato mora postupno učiti o programiranju, najprije onom jednostavnom pa onda sve zamršenijem, uz jasnu spoznaju da će se to i dalje razvijati. I da, po ljudski, taj razvoj valjda nikad neće doći do svoga kraja.

Tako nekako i u razumijevanju Boga treba postupno učiti i upoznavati Božje djelovanje u svijetu, opet uz svijest da se Boga nikad neće moći do kraja upoznati i shvatiti – ali da se može tog Boga ljubiti i s njime družiti te tako i sretnu vječnost postići – a koju nam je, kao svojim stvorenjima, konačno Bog kao Stvoritelj i namijenio.