Bog je za nas, sada i zauvijek

13. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2012)

Od vremena do vremena pojave se vijesti o novim spoznajama u istraživanju svemira, a koji prema nekim znanstvenim teorijama postoji između 14 i 17 milijardi godina. Dakle, znanost poprilično neodređeno govori o trajanju svemira, a mnogi ljudi ipak tako neupitno vjeruju toj ‘nesigurnoj znanosti‘. Naša vjera pak govori da taj svijet ima svoj početak u Božjoj stvaralačkoj moći i smisao u Božjoj nevjerojatnoj ljubavi. Pritom naša vjera ništa ne govori o tome ‘kad’ se to zbilo već jednostavno poručuje ‘u početku‘. Onda kad se to dogodilo, bio je početak svijeta i svemira. Zanimljivo je i pomalo začuđujuće kako toj ‘vjerskoj istini‘ mnogi ljudi slabo vjeruju. A ni jedno ni drugo se ne može pokusom provjeriti. A stvarno, nije li ljepše i bolje za čovjeka: od Boga poteći i k Bogu ići?! Ili je baš u tome za mnoge ljude nevolja: ako k Bogu idu, onda će valjda biti pitani: ‘kako su živjeli‘, ‘u što su svoj život na zemlji potrošili‘. Sportskim rječnikom rečeno: kraj utakmice pokazuje kako se igralo… uspjeh ili neuspjeh! Dogodi se da se i u zadnjim sekundama pobijedi, makar se inače loše igralo… ili pak da se u zadnjim sekundama izgubi makar se tijekom utakmice vrlo dobro igralo. Ipak, najčešće je rezultat igre posljedica načina ‘kako se igralo’.

A život svakog čovjeka je mnogo više i mnogo važnije od bilo kakve utakmice: život čovjeka je dar koji nema ‘rok trajanja‘! Već je pisac Knjige Mudrosti, kako smo maloprije čuli, napisao da je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost. A nije bio taj čovjek blesav da ne bi vidio kako svakodnevno ljudi umiru. Baš iz toga je vidljivo kako taj pisac Knjige Mudrosti ne piše ‘svoju poruku’ niti ‘svoje mišljenje’ – nego piše ‘Božju poruku’ ljudskim rječnikom i pojmovima. Od kud bi se on sam usudio pisati o besmrtnosti sa željom da ga ljudi ozbiljno shvaćaju… a toliki svakodnevno umiru?!

Još je nešto nevjerojatnoga napisao pisac Knjige Mudrosti: da je ‘Bog čovjeka učinio dionikom vlastite naravi‘. Tu je izvor ljudskog dostojanstva i nepovredivosti. Zašto nas je Bog uopće stvarao? Odgovor na to pitanje je iznimno jednostavan: za život! Za život ovdje na zemlji, ali i za život u nebu, za život dostojan čovjeka i subaštinika Kristova. Čekaj malo: pa u Kristu je i Bog postao čovjekom, kao čovjek je živio, trpio i umro… ali je onda i kao čovjek uskrsnuo.

To je već najavio pisac Knjige Mudrosti: da Bog nije stvorio smrt, jer smrt je propast i povratak živih u ništavilo. Takav ishod, propast Božjih stvorenja, nije i ne može biti ni Božja nakana ni Božja volja. Jer to bi uistinu bilo protiv Božje naravi, jer Bog je vječan – pa je onda normalno da Bog hoće i da njegovi stvorovi budu vječni. Kad jednom budu stvoreni, ljudi su vječni!

Pa gdje onda treba tražiti izvor i počelo smrti, ako nije rezultat Božje volje? Pisac Knjige Mudrosti nudi odgovor: u đavolovoj zavisti! Malo prije smo čuli: „Đavolom je zavišću ušla smrt u svijet.“ Zavist i njezin izumitelj đavao imali su prilično uspjeha u prošlosti, a ni u budućnosti neće ostati bez plijena i bez uspjeha u svijetu. Smrt će, nastavlja Knjiga Mudrosti, ‘iskusiti oni koji đavlu pripadaju‘. Dakle, pred čovjekom su život i smrt, na njemu je da bira. Bog, spor na srdžbu i bogat dobrotom – poštujući naš slobodan izbor – očekuje tvoj i moj odgovor. Isusovim uskrsnućem smrt je postala način prijelaza u vječni život. Biraj Boga, biraj život, čovječe!

Želja za životom ponukala je i nadstojnika sinagoge Jaira da potraži Isusa i da mu se baci pred noge s usrdnom molbom da mu sačuva u životu kćerkicu koja umire. Nitko od ljudi ne želi umrijeti, a osobito nam je neprihvatljivo da umiru djeca i mladi ljudi. U naše vrijeme umire malo djece i mladih jer je medicina jako napredovala pa liječi ono što je u Isusovo vrijeme bilo smrtonosno – no, ipak i danas i djeca i mladi umiru od teških, neizlječivih bolesti.

I bolesna žena iz današnjeg evanđelja je mislila da boluje od neizlječive bolesti, koja je trajala već 12 godina, a kako je sve potrošila na liječenje više i nije imala nade u izlječenje. A onda je susrela Isusa i u njoj se odjednom pojavila nada da bi se to moglo promijeniti. Očito je čula za Isusa čudotvorca, čula i povjerovala da bi on mogao i nju izliječiti. Mnoštvo ljudi oko Isusa nije joj bilo zapreka nego poticaj da se progura do njega. I ništa mu nije rekla… samo ga je dotakla… i ozdravljenje se dogodilo. Kad je duša, srce spremno, usta mogu i šutjeti, ostati nijema, ali postupci govore. I ništa nije platila, a sve je dobila. Njezina valuta bila je vjera iza koje je ona stajala cijelim bićem.

O ljudskoj raspoloživosti za darivanje govori i apostol Pavao u svojoj Poslanici čiji smo odlomak danas čitali kao 2. misno čitanje. Očito je apostol Pavao znao na kako ‘sklisko područje’ dolazi dok govori o darivanju materijalnih dobara, i zato najprije podsjeća one koje moli za pomoć ljudima u potrebi, na nemjerljivu darežljivost Isusa Krista. U njemu je Bog postao čovjekom – a događaj s početka ljudske povijesti govori kako je čovjek htio postati bogom. Dakako da u tome čovjek nije mogao uspjeti – jer stvorenje ne može biti jednako Stvoritelju – nego je čovjek samog sebe ‘ogolio‘: postao je nepovjerljiv prema Bogu pa se pred Njim pokušava skriti, a postao je čovjek i kivan na svoga bližnjega pa svoju odgovornost pokušava prebaciti na drugoga.

Znajući ljudsku narav koja teško drugima dariva apostol Pavao piše da ne traži više nego samo onoliko da bližnji mogu lakše podnijeti trenutnu oskudicu, a onda će jednom ti isti ljudi pomagati i njima kad oni budu u oskudici. Da ovdje apostol Pavao ne misli na pomaganje ‘lijenim ljudima‘ vidi se po tome što je jednom drugom zgodom napisao: ‘tko neće da radi, neka i ne jede‘. A kolika je ‘prava mjera‘ pomaganja teško je točno odrediti. Sjetimo se kako je jednom prilikom Isus pohvalio vrlo maleni dar ‘siromašne udovice‘ i predstavio ga ‘najvećim darom‘. Ubacila je novčano malo, ali životno puno: sve što je imala. Ovo treba dobro čuti: nije ona dala puno zato što je dala malo – nego je puno dala zato što je dala sve! Tu bi čak neki mogli reći: lude li bake… ni sama nema, a dariva druge. Bila je bogata vjerom u Boga.

Biblija je puna primjera da se Bog nije dao nadmašiti u daru. I danas smo čuli za takve primjere: djevojčicu je Isus oživio kad je već umrla… bolesnu je ženu ozdravio nakon što joj 12 godina nije bilo pomoći od liječnika. Siromašna udovica, velikodušna u darivanju, primila je iz Isusovih usta pohvalu za sva vremena. Kako bi je Isus mogao zaboraviti kad je umrla za ovaj svijet i došla pred vrata vječnosti?!

A sva ta Božja velikodušnost znak je i najava Božje velikodušnosti u darivanju vječnog života, života koji neće trajati samo 15 milijardi godina – a i to je već za nas ljude nezamislivo dugo – nego života koji neće imati kraja. I još će k tome taj život trajati u ‘pravom društvu‘: s Bogočovjekom Isusom Kristom i svim ljudima koji su ga prihvatili. Bili i mi u tom društvu: već sada i za svu vječnost.