Bog nadahnjuje i jača ako mi prihvaćamo

D U H O V I

(A-2014)

     Najprije svima nama okupljenima čestitam ‘sretan rođendan‘. Naime, danas smo mi kršćani rođeni baš kao zajednica vjernika. Ta je zajednica počela živjeti baš neobično i baš svečano: bili su toliko različiti ljudi, a tako su se dobro razumjeli – tako dobro da su se i sami čudili. A očito je bilo mnogo onih koji su se razumjeli kad se je toga dana za krštenje odlučilo čak 3.000 ljudi. Toliko otprilike ima i naša župa: nas ima 3.100 s tim da ni oni nisu izbrojali baš točan broj ljudi, kao što ni nas nema baš točno 3.100. Koliko je to međusobno razumijevanje bila nevjerojatna stvarnost možemo zaključiti iz svoje svakodnevice: kad se sjetimo kako se mi često puta ni u vlastitoj kući s tek nekoliko ukućana dobro ne razumijemo: govorimo iste riječi, ali često ostajemo samo na razini zvuka, samo na onom što se ‘da snimiti‘, a ne dohvaćamo dubinu i smisao tih izgovorenih riječi.

Prošle nedjelje u našoj je župi bila svečanost sakramenta krizme za naše mlade župljane pa se je dosta govorilo upravo o Duhu Svetom s naglaskom na njegovih uobičajenih ‘sedam darova‘. Za Bibliju je sedam ‘broj punine‘, pa se dakle hoće reći da tih sedam darova Duha Svetoga zapravo pokriva svu životnu stvarnost svakoga čovjeka. Neću ih danas nabrajati točno po redu jer niti nama u životu nisu uvijek po tom redu potrebni. A da ne traje predugo neću govoriti niti o svih sedam darova Duha Svetoga.

Ipak, uvijek se najprije spomene ‘dar mudrosti‘. To je dar Duha Svetoga koji nam omogućuje da razlikujemo dobro od zla. Znamo da mi ljudi imamo i ‘svoju mudrost‘ koja dosta često nije u skladu s Božjom mudrošću: ne samo da je naša mudrost neusporedivo manja nego je često i posve suprotna Božjoj mudrosti. Po sakramentalnom i molitvenom susretu s Bogom tu Božju mudrost sve bolje razumijemo.

Drugi dar Duha Svetoga je ‘jakost‘. To je dar po kojem postajemo sposobni ustrajati u odabranom dobru i u odbijanju zla. Obdareni jakošću Duha Svetoga nećemo svoje loše postupke opravdavati onom već olinjalom isprikom: ‘Pa i drugi tako čine, i drugi tako žive‘. Pa sigurno se i za najlošije ponašanje može pronaći ‘još netko‘ tko ‘tako živi‘. Kršćani se ne opravdavaju tuđim pogreškama nego se kaju za svoje i nastoje ih izbjegavati.

Onda se spominje i ‘dar savjeta‘ a to je zapravo naša sposobnost da prihvaćamo Božje savjete, Božje nadahnuće koje nam se prenosi biblijskim tekstovima koji nisu samo ‘zanimljivo štivo‘ već se u opisanim događajima želi prepoznati poruka i rješenje za naše vrijeme i naše situacije. Koji put se dogodi da se neki kršćani oduševe učenjem i praksom pripadnika neke druge vjere ili religije. Vjerojatno im se to ne bi dogodilo da su bolje, odnosno da su pravo, upoznali svoju vjeru. Naime, sigurno nije isto ako se netko s 30 i više godina interesira za neku ‘drugu vjeru’, pa onda to što spozna u toj ‘drugoj vjeri’ usporedi s onim što je o svojoj vjeri bio poučen kao ‘dijete do krizme‘. A mnogi kršćani u svojim tridesetim, i više, godinama ne traže dublje upoznavanje svoje vjere, prikladno svojoj životnoj dobi, nego si misle da su ‘sve naučili‘ kao mala ili kao malo veća djeca. Pa probajmo se samo za kratko sjetiti što smo si kao djeca mislili o pojedinim zanimanjima, a što znamo o tome kad se tim zanimanjima bavimo?! Tako npr. mnogi dječaci maštaju kako je lijepo voziti velike kamione i bagere … a onda kad su danima na terenu, daleko od obitelji, ta zanimanja im nisu više tako lijepa.

Kao dar Duha Svetoga spominje se i ‘dar razuma‘. Samo ime mu govori da nam taj dar omogućuje da ‘nešto razumijemo‘. Samo znati nešto o nečemu ili nekome, doista ne znači da to nešto ili toga nekoga razumijemo. Pa i sami smo znali nekome reći ili od nekoga čuti: „Ti me ne razumiješ.“ A prije toga negoli se spozna da se ne razumijemo vjerojatno smo puno o tomu pričali. Znamo tko je što pričao, ali se ipak ne razumijemo. To nerazumijevanje se događa i među prijateljima i u obiteljima, a najprimjetljivije i najglasnije je među političarima: prije izbora nas uvjeravaju kako razumiju probleme i znaju rješenja, a onda malo ili ništa ne promijene na bolje.

Tu je i zanimljiv ali i često puta dovoljno nerazumljiv ‘dar straha Božjega‘. Ljudski strahovi su različiti i uzrokom i jačinom. A ‘strah Božji’ je zapravo strah da ne odbacimo, da ne prokockamo, Božju ljubav prema nama, ljubav koja nam je u najjačem i najrazumljivijem obliku pokazana i dokazana u Isusu Kristu: umrlom za ljude i uskrslom. Stvarno svakoga od nas mora biti strah da tako velika ljubav Božja bude za mene izgubljena, uzaludna jer ja tu ljubav jednostavno ne prihvaćam. Ta ljubav Božja nam se pokazuje i po našim bližnjima koji su, nadahnuti Božjom dobrotom i ojačani Božjom snagom, sposobni činiti puno dobra u svom životu. Ovdje ću navesti jednu pobožnu priču s jasnom porukom.

Nekom je čovjeku Bog obećao da će dugo živjeti. A onda se dogodila katastrofalna poplava – kao sada u Slavoniji – koja se približila i kući tog čovjeka. Došli su po njega najprije kamionom, pa nije htio ići. Zatim, kad je voda već posve opkolila kuću, došli su po njega čamcem… i opet nije htio iz kuće. Na kraju se morao popeti na krov kuće i tu su došli spasiti ga helikopterom. I tu je pomoć odbio jer je vjerovao Božjem obećanju da će dugo živjeti. I na kraju se utopio. Kad mu je duša stigla pred Boga počeo je ‘Boga špotati‘ što nije ispunio svoje obećanje. I onda mu je Bog rekao: ‘Pa triput sam došao po tebe, i nisi htio ići’.

Pouka ove priče je jasna ako je želimo čuti. Bog nam daje svoje darove – svih sedam u raznim prilikama i neprilikama života. Možemo ih prihvatiti, možemo ih i odbaciti: sebi i našim bližnjima na korist ili štetu. U zajednici vjernika, koja se zove još i Crkva, čiji rođendan danas i slavimo, posve je sigurno lakše te ‘darove Duha Svetoga’ i čuti i prihvatiti. Bez zajednice koja ga podržava čovjek se lakše pogubi. A moguće je i svojim isključenjem iz zajednice sve to prečuti i odbaciti. To je tajna ljudske slobode i Božje veličine.