Bog nagrađuje naše zalaganje i upornost
30. NEDJELJA KROZ GODINU
(B-2018)
Odlomak današnjeg evanđelja tako zorno prikazuje opisani događaj da bismo lako o tome snimili film. No i bez filma iole pozorniji slušatelji lako si u glavi stvore sliku događanja: Isus u pratnji mnoštva ljudi prolazi ulicom i nailaze na slijepca koji uz put prosi milostinju. U prvi mah zadivljuje nas upornost slijepca da ga Isus čuje u njegovoj molbi. A bio je taj čovjek u doista nezavidnom položaju: slijepac koji molećivo moli milodare dobrih ljudi kako bi uopće mogao preživjeti.
Uz sljepoću čovjek ipak dobro čuje: čuje žamor mnoštva pa pita one oko sebe: što se to događa. Kad je čuo da to Isus prolazi u pratnji mnoštva, brzo se sjetio svega onoga dobroga i čudesnoga što je ranije čuo o Isusu. I odmah se u njemu pojavila želja da i na njemu Isus učini čudo: moli ga da progleda. Ni manje ni više – nego da progleda. Ne moli nikakav dar u novcu, moli čudo ozdravljenja.
Ta njegova molba za čudo ozdravljenja jasno pokazuje da je uz svoju tjelesnu sljepoću taj čovjek puno bolje vidio ‘očima duše‘. Vidio je da Isus nije običan čovjek nego da je Božji čovjek. Jer običnog čovjeka nema smisla moliti za čudo koje čovjek ne može učiniti, samo Božjeg čovjeka ima smisla moliti za čudo. Jer Božji čovjek će to čudo izmoliti od Boga.
Nije posve jasno zašto su okupljeni ljudi ušutkivali slijepca da ne viče. Možda zato što je Isus baš tada nešto veoma zanimljivoga govorio pa da ga slijepac ne prekine u zanimljivom govoru. Ili još gore: mislili su da je slijepac od Boga kažnjen tom sljepoćom jer je veliki grešnik pa i nema pravo na Božju pomoć. Jednostavno on je čovjek ‘drugog reda’. No, slijepac se nije dao ušutkati: kako da ušuti sada kad ima jedinstvenu priliku zadobiti ozdravljenje?! Jer on je očima duše vidio da kraj njega prolazi Onaj koji mu u svojoj moći može pomoći, dok su ljudi iz mnoštva u Isusu vidjeli samo zanimljivog pripovjedača.
To je i poruka i upitnik nama: prepoznajemo li mi u Isusu samo zanimljivog pripovjedača ili prepoznajemo u njemu Bogočovjeka koji za čovjeka i čudesa čini?! Ima raznih pokazatelja o tome tko je za nas – za mene i za tebe – Isus. Jedan od vidljivijih pokazatelja sigurno je naše druženje s uskrslim Isusom u nedjeljnoj sv. misi. Ako nam je Isus netko važan, i ako je on kao uskrsli nazočan na sv. misi… kako onda da mi tu ne budemo?! Može li onda uopće biti važnijeg događaja, važnijeg razloga da ne budem tamo gdje je uskrsli Isus?! Slijepi Bartimej nam kaže: ne, nema važnijeg čovjeka od Isusa, nema važnijeg događaja od susreta s Isusom. I njemu je taj susret s Isusom podario zdravlje tijela i utvrdio mu vjeru da je Isus doista Božji čovjek.
Evanđelje piše da je nakon ozdravljenja ‘skakao slaveći Boga‘. To je činio tako zanosno da je i narod, gledajući ga, dao hvalu Bogu. I ozdravljeni slijepac se uputio za Isusom. Je li postao i Isusov učenik, to ne znamo, ali je zasigurno progledao više nego mnogi njegovi sunarodnjaci koji su cijelo vrijeme bili zdravih očiju. To je i bio cilj svih Isusovih čudesnih djela: da ljudi u čudesima prepoznaju Boga koji se sagnuo nad njihov jad i nevolju, da prepoznaju Boga koji ih ljubi kroz svoga Sina. Isusova ozdravljenja najava su Božjeg spasenja koje će svoj vrhunac doseći kad po uskrsnuću svih ljudi nastane ‘novo nebo i nova zemlja‘.
Kako je samo Isus čeznuo da ljudi progledaju, da ga prepoznaju kao svog Spasitelja, da ga prime kao svoj Život. Kako ga je samo rastuživalo kad je vidio da ‘oči imaju, ne vide; uši imaju, a ne čuju‘. Svi smo mi poneki put poput slijepog Bartimeja. Naše tjelesne oči, iako zdrave, puno su puta slijepe za drugoga, za duhovne vrednote. Tako često puta ne vidimo ono lijepo što imamo i samo nam jako nedostaje ono čega nemamo. Sljepoća za lijepe stvari vodi u nezahvalnost, a nezahvalnost u ogorčenost. Tada čovjek i samoga Boga vidi kao nepravednog jer je nekima dao ono što ja nemam. I tako čovjek čovjeku postaje vuk.
Zato je i nama potrebno ‘progledati‘ poput slijepog Bartimeja – progledati nutrinom svoga bića. Bit će tada mnogo manje depresije i nezadovoljstva u našem životu. Tad ćemo se znati radovati svijetu oko sebe, radovati se ljudima koji su uz nas, znat ćemo i ljudima i Bogu biti zahvalni. Slavit ćemo Boga poput Bartimeja. Tad će biti mnogo toga lijepoga u našim kućama, u našim obiteljima, s našim bližnjima.
Tad ćemo moći i u svojoj prošlosti života prepoznati mnoge trenutke kada nas je Bog podigao nakon pada, kad je uslišio naše prošnje i zaštitio od novih nevolja. Dakako, onda će nam i naša sadašnjost postati ljepša jer ćemo otkrivati Božju dobrotu u mnogim stvarima, u mnogim ljudima, u mnogim situacijama. „Daj da progledam, Gospodine“, neka bude i naša molitva danas.
