Bog nam daje službu i za to nas osposobljava

19. NEDJELJA KROZ GODINU

 (B-2018)

Ovih dana mnogo slušamo i gledamo o velikim problemima mnogih ljudi širom svijeta zbog velikih vrućina. No, a nedavno su bili veliki problemi zbog obilnih kiša i poplava. Izgleda da ljudi jednostavno ne mogu bez problema živjeti. Nama, ljudima 21. stoljeća, izgleda da je tih problema više nego ikada. A to jednostavno zato što se danas vrlo brzo, praktički odmah, može saznati što se događa i ‘tamo negdje daleko‘, a ne samo kod nas i u ‘prvom susjedstvu‘. Pred pedesetak godina sve je izgledalo mirnije i ljepše jer su ljudi uglavnom znali za svoje probleme, i za probleme svoje bliže okoline, a nisu znali za probleme ljudi onih nekih dalekih krajeva. Na sve ove prirodne probleme dolaze još i osobni problemi: kako zbog zdravlja tako i zbog neispunjenih planova kao i zbog  velikih nesporazuma s našim bližnjima.

Danas smo u 1. misnom čitanju čuli o problemu proroka Ilije. Očito je problem bio velik jer je poželio: umrijeti. Čuli smo ga, rekao je Bogu: ‘uzmi dušu moju jer mi je svega dosta‘. Iz ovoga kratkog odlomka nije jasno zbog čega je proroku Iliji: ‘svega dosta‘. Tko malo bolje pozna okolnosti u kojima se Ilija nalazi, znat će da je Ilija doista u smrtnoj opasnosti. Svojim djelovanjem se je mnogima jako zamjerio, a osobito kraljici Izabeli koja je pripremala Ilijino ubojstvo. Zanimljivo je da on bježi od onih koji ga žele ubiti, a tu govori da želi umrijeti. Mogao je još malo pričekati pa bi stvarno umro: ubili bi ga! Zato, valjda, dok Boga moli za smrt u sebi si misli: ‘pa ne bude me valjda Bog odmah posluhnul‘.

Mrtav Ilija doista bi se oslobodio svih svojih problema na zemlji. Ali Bog ga želi i dalje upotrijebiti na zemlji među ljudima: da ih što više pozove i uputi prema Bogu. I nije mu Bog samo rekao ‘trebam te‘ nego ga je i osposobio za ono za što ga je trebao. Ilija je bio čudesno nahranjen, tako čudesno da je mogao hodati 40 dana i 40 noći bez prestanka: ‘sve do Božje gore Horeba‘. Možda netko zna da je to ona ista gora na kojoj je Mojsije primio Deset zapovijedi – dakle gora Sinaj. Tu je prorok Ilija trebao biti poučen, u susretu s Bogom, što i kako da dalje čini. I mi sad već znamo da je prorok Ilija ispunio svoju službu koju mu je Bog namijenio među ljudima i da je onda ‘uznesen na nebo‘. Dakle mu je nebo plaća, zapravo nagrada jer je nebo puno, puno više od zaslužene plaće. Zapravo nebo nitko od nas ljudi ne može zaslužiti nego samo kao ponuđeni dar od Boga primiti. Dakako, pritom je Bog svakoga čovjeka stavio u određene okolnosti života i opskrbio ga je potrebnim sposobnostima koje treba u tim životnim okolnostima upotrijebiti za dosezanje vječnosti u nebu. Dakle, svatko od nas je dobio što mu treba, pitanje je koliko to dobiveno koristi za ono za što mu je i dano. Tako npr. možeš imati traktor da s njim radiš u poljoprivredi, a možeš se s traktorom samo nepotrebno vozikati.

Već je rečeno da nam je naš život na zemlji dan zato da ga tako proživimo da to bude put prema sretnoj uskrsnoj vječnosti. Da bi ljudi to lakše postigli i sam Bog je postao Čovjekom u Isusu Kristu. Taj Isus se i danas, kao i prošle nedjelje, u evanđelju predstavlja kruhom koji je sišao s neba i koji daje vječni život. Mi više puta pod izrazom ‘kruh‘ mislimo na sve ono što nam treba za život. Tako roditelji kažu: ‘Dali smo djeci kruh u ruke‘, onda kad su ih osposobili za samostalni život. I ‘kruh s neba‘ je sve ono što nam pomaže da postignemo život u nebu. Ljude oko Isusa je zbunila njegova tvrdnja da je sišao s neba jer oni jednostavno znaju iz koje obitelji je potekao: znaju mu bližu i daljnju rodbinu.

Isus razumije njihovu teškoću ali ne prestaje i dalje govoriti da je on doista ‘kruh s neba koji daje vječni život‘. I nastavlja kako je to moguće vjerom prihvatiti samo onim ljudia koji se daju poučiti od nebeskog Oca. To je jedna nadnaravna spoznaja vjerom: koju prihvaćaš ili ne prihvaćaš. U nastavku Isus govori da on daje svoje tijelo u posvećenom kruhu kojim se ljudi trebaju hraniti da bi postigli vječni život.

Hranjenje Isusovim tijelom, što mi činimo u svetoj pričesti, pretpostavlja i život po Isusovim mjerilima. Već za prvu svetu pričest učimo da se ne može na pričest s teškim grijehom, jer taj teški grijeh pokazuje da ne živimo po Isusovim mjerilima. Isus nam te teške grijehe želi i može oprostiti: on to i čini u posebnom sakramentu pomirenja – ispovijedi – kad svoje grijehe priznajemo, za njih se kajemo i onda nam Isus velikodušno oprašta. Nakon što su nam oprošteni grijesi, opet smo Božji stvorovi koji nastoje živjeti po Božjim mjerilima. Najjednostavnije rečeno: nije dovoljno primati svetu pričest da bi se postigao vječni život – potrebno je tu pričest primati u stanju prijateljstva s Bogom. To pak i nije tako teško ako smo voljni grijehe priznati, za njih se pokajati i zadobiti oproštenje. I to posve besplatno: iz čiste Božje ljubavi.

Tko nastoji tako živjeti sve više će u svom životu ostvarivati vrednote o kojima piše i apostol Pavao u svojoj Poslanici, čiji smo kratki odlomak čuli u današnjem 2. misnom čitanju. Poslušajmo još jednom: „Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću! Naprotiv! Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni, praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti. Budite dakle nasljedovatelji Božji kao djeca ljubljena…“

Eto nam konkretnih zadataka: kakvi da ne budemo i kakvi da budemo. Samima sebi i našim bližnjima na korist i radost.