Bog nam daje uvijek novu priliku

5. KORIZMENA NEDJELJA

(C-2016)

         Od prve uskrsne nedjelje pa sve do ove danas Isusovi učenici, a to smo mi kršćani, sastaju se s uskrslim Isusom i međusobno. Na tim sastancima slave Boga, koji se u Isusu tako jako približio ljudima da je i sam postao čovjekom…, i osluškuju Božju poruku za sebe, poruku prenesenu biblijskim tekstovima koji se na svakoj sv. misi čitaju. Ta Božja poruka ljudima je svevremenska, a to znači da vrijedi za ljude svih vremena, a kako je zapisana u kulturi i shvaćanju ljudi iz doba svog nastanka, potreban je intelektualni napor da se ta poruka prepozna i primijeni na konkretne uvjete života svake generacije ljudi. Pa, krenimo redom u ‘iščitavanju‘ Božje poruke kako nam je danas prenesena u misnim čitanjima.

Više stoljeća prije Krista prorok Izaija, u prenošenju Božje poruke, najavljuje ‘stvaranje nečeg novog‘, tako novog da ljude poziva da se više niti ne spominju onog što je prošlo. I onda navodi par primjera te novine: put u pustinji, rijeke u stepi i zahvalnost divljih životinja. To su neki od primjera koji nisu baš uobičajeni.

Jedan primjer te Božje novine među ljudima možemo prepoznati u događaju koji opisuje odlomak današnjeg evanđelja. To nije primjer iz prirode nego iz života ljudi. Premda je podugačak, lako nam ga je zapamtiti. Pismoznanci i farizeji dovode k Isusu ženu ‘zatečenu u preljubu‘. Zašto su je doveli? Zato da Isusu oduzmu vjerodostojnost! Naime, Isus je ljudima govorio o Bogu kao dobrom ocu koji ljubi ljude kao svoju djecu.

Sjetimo se te Isusove poruke i pouke iz evanđelja prošle nedjelje: dobri otac oprostio je svome rasipnom sinu i ponovno ga je primio: ne kao svoga slugu, kako se nadao rasipni sin, nego kao sina komu opet stavlja ‘obiteljski prsten‘ na ruku.

Pismoznanci znaju da je još od Mojsijevih vremena na snazi zakon po kojemu se takve ljude treba kamenovati. U tome su im farizeji, kao vjerni vršitelji Mojsijeva Zakona, bili jasna potpora. Dakle, nikoga od ovih ljudi nije istinski mučilo pitanje: što učiniti s tom ženom. Oni su znali odgovor!

Namjera pismoznanaca i farizeja bila je jednostavna: ako i Isus odgovori da se žena kamenuje, pa onda nije ništa drukčiji ni bolji od Mojsija. Onda nema ničeg novog u Isusovu propovijedanju. Ako pak Isus kaže da tu ženu ne treba kamenovati, onda on ne poštuje Mojsija, najvažnijeg i najcjenjenijeg proroka Staroga zavjeta. Onda Isus nije daleko od toga da njega kamenuju!

Isus ‘ne skače na prvu loptu‘, saginje se i počinje ‘pisati po tlu‘. Time je valjda htio dati vremena ovim tužiteljima da još jednom dobro razmisle što to traže: smrt jedne žene! U tom Isusovom postupku tužitelji su vidjeli Isusov pokušaj da se izvuče iz neugodne situacije. Oni pak ne žele propustiti, po njihovom mišljenju, izvrsnu priliku da Isusa ‘blamiraju‘. I zato ‘navaljuju‘ na Isusa da mora dati svoj odgovor. Ono što su čuli  nije bilo samo iznenađujuće nego pravi pravcati poraz: morali su priznati vlastitu grešnost. Jedni pred drugima još su mogli ‘glumiti‘ svoju ispravnost: da su ljudi bez grijeha… ali su znali da se pred Isusom ne mogu skriti. Zato su počeli odlaziti ‘jedan za drugim, počevši od starijih‘.

I onda dolazi do punog izražaja istinska novina koju je najavljivao još prorok Izaija, a koju je Isus u punini ostvario: kaznu za grijeh iz Mojsijevih vremena Isus preobražava u opraštanje grijeha. To opraštanje grijeha nije ujedno ‘odobravanje grijeha‘ nego je ‘davanje nove prilike‘ za činjenje dobra! Evanđelje ništa dalje ne govori o tome kako je ta žena poslije tog događaja živjela. To nam baš i nije važno.

Važno je da smo ovim događajem iz evanđelja poučeni o Božjoj dobroti i milosrđu koje daleko nadmašuju našu ljudsku dobrotu i naše milosrđe. Tu se možemo sjetiti kako smo mi nekada vrlo strogo prosuđivali i osuđivali život i ponaša-nje nekih ‘drugih ljudi‘, ali smo bili vrlo obazrivi i puni razumijevanja ako smo mi tako živjeli, ili ako tako žive neki od naših prijatelja, rodbine i ukućana. Tu onda pronalazimo mnoge ‘olakotne okolnosti‘ od kojih je najčešća ona da se ‘danas tako živi‘. Isus nikoga ne osuđuje nego svakoga poziva da se pokaje za krivi način života, onda čovjek zadobiva oproštenje i novu priliku da postaje bolji. I tako to ide cijeloga života.

Svakome od nas se više puta na godinu nudi mogućnost zadobivanja oproštenja za grijehe po sakramentu ispovijedi i davanja nove prilike za dobra djela. Redovito to biva pred Uskrs, pred Božić, na hodočašćima i proštenjima.

Tu ‘novinu‘ koju je Isus donio ljudima izvrsno je spoznao apostol Pavao na ‘svojoj koži‘, kako to piše u svojoj Poslanici Filipljanima. Iz brojnih njegovih poslanica je vidljivo da je on imao Bibliju Staroga zavjeta ‘u malom prstu‘, izvrsno ju je poznavao. Zato je u počecima i progonio kršćane jer su oni, poučeni od Isusa, u mnogočemu mijenjali zapovijedi i propise iz Mojsijevih vremena. Prosvijetljen Duhom Svetim u susretu s uskrslim Isusom, kad je još kao Savao progonio kršćane, spoznao je apostol Pavao da Isus ne ruši Mojsija nego da ga dopunjuje i to dopunjuje u ljubavi i dobroti – u praštanju. I sam je Pavao osjetio da mu je oprošteno proganjanje kršćana i htio je na tu Božju milost uzvratiti zauzetim propovijedanjem kršćanske vjere, vjere Božje ljubavi i milosrđa.

Pavao piše da je u usporedbi s poznavanjem Isusa sve drugo posve bezvrijedno. Zato se apostol Pavao ne žali kad je morao podnijeti poniženja i uvrede, pa i samu smrt za Isusa, jer po vjeri zna da je nagrada koju Isus daje neusporedivo veća: uskrsnuće i život vječni. Apostol Pavao se veseli što je već u toj mjeri upoznao Isusa da može za njega živjeti i svjedočiti, ali je svjestan da je to tako malo u usporedbi s onim što mu je Krist pripremio u vječnosti.

Zato je dobro ponovno čuti završetak današnje poslanice: „Braćo, ja nipošto ne smatram da sam već dohvatio. Jedno samo: što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu.“

 Pa i svi mi smo po krštenju pozvani od Isusa da s njim na ovom svijetu živimo i da po uskrsnuću vječni život zadobijemo. Puno, puno. Tako puno da više: ne može.