Bog nam je vječni život namijenio

19. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2013)

Svakako je utješna i obećavajuća rečenica kojom je počelo današnje evanđelje: „Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo.“ To ‘Kraljevstvo‘ napisano je velikim slovom i označuje ‘vječnost u raju‘. Dakle, utješno je za nas smrtne ljude da Bog ljudima želi dati ‘vječni život u nebu’. ‘Malo stado‘ pak možda označuje ‘mali broj ljudi‘ koji svjesno i ozbiljno žive na zemlji s uvjerenjem da ‘takvim‘ svojim životom putuju prema vječnosti. Onda je malo bolje razumljiv i onaj dio Isusova govora u kojem govori o ‘prodaji svega što se ima‘ ovdje na zemlji da bi se postiglo to ‘nebesko’. Kad bi Isusovi učenici – kršćani – doslovce shvatili ovaj Isusov poziv, kakva bi to ‘rasprodaja‘ bila?! Ali, vjerojatno, Isus ipak nije pozvao svoje ljude na takvu posvemašnju rasprodaju… nego je valjda ovim riječima pozvao svoje učenike – nas kršćane – da sva ‘ovovremena dobra‘ upotrijebimo tako da nam budu ‘konvertibilna‘, tj. prenosiva u vječnost. A iz ovoga života se u vječnost mogu prenijeti samo ‘dobra djela’.

U daljnjem govoru u prispodobi o ‘ljudima koji čekaju gospodara kojemu moraju položiti račun‘, Isus nas podsjeća i da sve ovo ‘naše‘ što imamo, sve čime gospodarimo, ustvari nije ‘naše‘ nego nam je privremeno povjereno. Kada dođe gospodar, trebat će položiti račun o upravljanju!

Vjerujem da se u tome krije u velikoj, ako ne i u najvećoj mjeri razlog zbog čega mnogi ljudi odbijaju postojanje Boga i vječnog života: jer će onda jednom… pa makar i nakon stote… biti pitani o tome ‘kako su živjeli… u što su potrošili svoje dane i godine… čemu su poklonili svoje srce…’ Mnogi ljudi našega vremena, naravno i ne samo našega, žele biti posve neovisni u načinu života pa kažu: ‘Što je koga briga kako ja živim… u što trošim svoje novce… to je moj izbor i pustite me na miru‘. Isus nama kršćanima veli da to nije baš tako, i to na našu sreću nije baš tako! Isus nam veli da je čovjekov život na zemlji jedno putovanje prema vječnosti. Na tom putovanju ima mnogo lijepih i sretnih trenutaka… a ima i puno teških i tužnih dana i godina. Da, nama se to često tako čini: da sreća traje kratko, a muka da traje dugo. Pa to posve sigurno vrijedi za one ljude kojima stalno fali ono što još nemaju, a gotovo i ne primjećuju da već puno toga imaju! Dakle, Isus nam veli da čovjekov život nije slučajnost bez smisla: koja započinje začećem i završava smrću nego da je čovjekov život na zemlji jedan ozbiljan zadatak, povjeren svakom čovjeku pojedinačno da po svojim sposobnostima i u određenim okolnostima života, učini ovaj svijet boljim i ljepšim. Najjednostavnije rečeno: jedan mali kutak na zemlji, i jedan mali protok vremena na zemlji, mora biti bolji i ljepši zato što smo ja i ti tu živjeli negoli bi bili da mene i tebe na ovom svijetu nije bilo!

A koja je to alternativa ako ljudski život nije zadatak nego slučajnost od začeća do smrti? Pa onda je sve očajno uzaludno i promašeno. Onda onih koji su prije nas živjeli više nema makar su bili ‘dobri ko anđeli’, onda ni nas jednom neće biti makar sad bili ‘dobri ko kruh’. Pa cijeli ljudski rod onda nema nikakva smisla, i napori i uspjesi svih ljudskih generacija  nestaju u ništavilu. I da stvar bude čudnija: ljudi takvih shvaćanja sebe smatraju naprednima. Kakav ti je to napredak da nestaneš?!

Zato je radosna i utješna Isusova poruka da nećemo nestati. Neće biti kraj svega kad dođe kraj na ovome svijetu. I zato je mudro tako živjeti na ovome svijetu da to bude smisleno putovanje prema vječnosti. I onda su sva naša dobra koja imamo, i sve sposobnosti s kojima nas je Bog obdario, i svi ljudi s kojima nas je Bog u životu spojio: da smo sada i tu… sve je to onda mnogostruka ponuda da kroz prilike i neprilike života na zemlji vječni život postignemo. Ja sam siguran da je to napredno shvaćanje ljudskog života. Tu smo mi kršćani privilegirani ljudi ovoga svijeta: mi po vjeri znamo da prema vječnom životu putujemo – i kroz radosti i kroz teškoće, ali prema vječnom životu.

Pri kraju današnjeg evanđelja opet se vidi da je Isus ‘s obje noge na zemlji‘ i da uopće ne idealizira ni čovjeka pojedinca ni općenite prilike ljudskog življenja. Isus zna da će ljudi puno puta pogriješiti i neće ispuniti u potpunosti ‘Božji naum‘ u svom životu. Isus zna da će neki ljudi činiti krivo zato jer misle da tako treba činiti… jer ih je netko tome tako poučio. Isus zna također da će neki ljudi činiti u životu krivo premda su svjesni da rade krivo. Za one prve je Isus slikovito rekao da će ‘primiti malo udaraca‘, a za ove druge koji svjesno čine zlo Isus je rekao da će ‘primiti mnogo udaraca‘. Bez ulaženja u podrobnosti takvog Božjeg postupanja prema ljudima, i bez želje za mudrovanjem, ipak se može reći da je pred Bogom važno da li čovjek nešto čini iz neznanja i ljudske nesavršenosti… ili pak to isto zlo čini iz zlobe i pokvarenosti.

I današnje podugačko evanđelje završava Isusovim riječima da će Bog ‘više iskati’ od onih ljudi kojima je i ‘više dao‘. Pa to onda znači da tko ima više materijalnih dobara, tko ima više ljudskih sposobnosti, tko ima više sretnih okolnosti života… više će trebati učiniti da na ovom svijetu bude ljepše živjeti! Dakle, bogati i sposobni ljudi imaju i veće obveze u svom životu. I tu se nitko ne može pred Bogom skriti niti Boga prevariti. A k Bogu nam je u vječnost doći. „Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo.“