Bog nam nije jalan na radosti nego nam pomaže u životnim teškoćama
2. NEDJELJA KROZ GODINU
(C-2016)
Blagdanom Božića proslavili smo veličanstvenu zbilju za ljude: Bog je postao jednim od nas. Tu radosnu vijest prvi su ljudima prenijeli anđeli: pastirima na betlehemskim polja-nama. Blagdan Bogojavljenja nam je preko ‘Mudraca s Istoka‘ prenio poruku da je Boga moguće upoznati i promatranjem prirode, a ne samo anđeoskom objavom. Prošle nedjelje smo čuli da se je taj Bogočovjek posvema solidarizirao s ljudima: dao se pokrstiti među grešnim ljudima da tako njihove grijehe na sebe preuzme. Na krštenju je Isus od samog Boga bio objavljen ljudima kao ‘Božji miljenik‘, a kako smo i mi kršteni u Isusovo ime to smo i mi postali ‘Božji miljenici’. Dakle, Bog nema ništa protiv ljudi niti onda kad ljudi imaju nešto protiv Boga! Bog priželjkuje njihov povratak i rado ih opet prima.
U današnjem evanđelju susrećemo Bogočovjeka Isusa na jednoj svadbi: mjestu ljudskog radovanja. Dakle nije Isus mrzovoljni tip koji budnim okom pazi što ljudi čine kako bi kaznio grešnike. Isus ide među ljude koji se raduju, još više: i sam Isus se raduje s njima. Da je radost bila poprilična pokazuje nam neugodan detalj kojeg opisuje današnji odlomak evanđelja: ponestalo je vina. Nebitno je koji je bio uzrok: da li se obitelj slabo pripremila ili su se gosti jako prihvatili pića. Krajnji ishod može biti samo jedan: sramota za obitelj.
Neugodnu situaciju je spasila posrednica između ljudi i Boga: Isusova majka Marija. Ona je prva posrednica koja je svojim prihvaćanjem Božje ponude jednostavno i omogućila da se Bog i čovjek tako blisko susretnu da Bog postane Bogočovjekom. A sada smo čuli da Marija i dalje posreduje: čak i u ovakvim običnim ljudskim nevoljama. U toj svojoj intervenciji u korist ljudi Marija je opet pokazala svoje povjerenje u Boga, povjerenje koje nije imalo običnog ljudskog temelja. Jer da je Marija mislila kako je Isus samo obični čovjek ne bi bilo nikakvog razloga reći mu da ‘vina nemaju’. Pa i Isus je bio samo gost, gost koji nije imao ni svog vinograda ni svog vina. Možda je imao kakvog znanca ili prijatelja u blizini pa bi on svojim vinom mogao spasiti situaciju, a na Isusovu molbu. To ne znamo i ne možemo znati, ali znamo što je Isus učinio. Učinio je prvo čudo: vodu je pretvorio u vino! I nije pritom zaustavio glazbu i plesače, neka vide što on može… glazba je i dalje svirala, plesači su i dalje plesali… samo su poslužnici dobili zadatak: posude napuniti vodom.
I kad im je uskoro Isus rekao da sada tu vodu nose ravnatelju stola, mi bi rekli ‘starešini’, valjda su se ispod oka pogledavali i mislili si kakvu to šalu zbija ovaj gost. A onda valjda nisu mogli vjerovati svojim ušima kad je ravnatelj stola pohvalio izvrsno vino, uz malu pouku mladencima da se najprije trebalo poslužiti ovo izvrsno vino, a onda kad se gosti ponapiju treba poslužiti lošije vino. Dakle, kad si s Isusom, onda piješ dobro vino.
No, očito nam ova zgoda nije zabilježena u evanđelju samo zato da nas zadivi, još manje da nas zabavi, nego da nam prenese poruku. Jednostavnu poruku: s Isusom su ljudi na dobitku! Evo, svi mi ovdje okupljeni – i svi naši doma – susreli smo se s Isusom na krštenju i otada započeli svoj životni hod slijedeći Isusa: njegove riječi i njegova djela. Pa na kakvom smo to mi dobitku? U novčaniku, slabo ili ništa. U zdravlju, kako tko. U zadovoljstvu, tu bi već mogli biti. Jer po Isusu Kristu znamo da i životne teškoće i nevolje nisu bez smisla i vrijednosti kad se i po njima prema vječnosti putuje. Kao što ni loši i razrovani putovi nisu bez smisla ako se po njima do cilja stigne. Čak nas loši i razrovani putovi prisiljavaju više na pozornost pa i više toga oko sebe vidimo. Po lijepim i brzim putovima vozi se brzo i bezbrižno ali se i malo toga vidi. Tako nekako nas i životni problemi i teškoće više upućuju, ili čak i prisiljavaju, na suradnju s ljudima, na oslanjanje na Boga, pa smo u manjoj opasnosti da se i od ljudi i od Boga udaljimo. Sjetimo se samo kako su si nekad ljudi morali pomagati u raznim poslovima: na gruntu, u polju i vinogradu, u poslovima koje bi bez tuđe pomoći jedva obavili – i tako su se ljudi družili. I, kažu, bilo je onda lijepo. U naše vrijeme razni strojevi su zamijenili brojne ljudske ruke pa ne trebamo tuđu pomoć – sad svaki sam to obavi i ljudi se više i ne druže. I, kažu, nije tako lijepo kao nekad. Zanimljivo, lakše se napravi, prije je gotovo… ali nije lijepo. Fali nam druženje s ljudima – aparati i mobiteli slaba su zamjena.
Mladenci koji su Isusa pozvali na svadbu nisu znali da je Isus Bog. Nisu ga zvali u svatove radi toga da im bude u pričuvi ako dođe do kakvih problema. Zvali su ga jer su bili prijatelji već otprije, prije vjenčanja i svatova.
Takvi bi valjda trebali biti i današnji mladenci: Isusovi prijatelji i prije vjenčanja koje se odvija u crkvi. Nažalost, danas nije rijetkost da je od svega što se zbiva za mladence samo obred vjenčanja kršćanski – a niti prije vjenčanja, niti poslije vjenčanja ne žive kršćanski. Od krizme pa nadalje. U takvom raspoloženju ni crkveno vjenčanje ne jamči stabilnost bračne veze – jer mladence ni prije vjenčanja ni poslije vjenčanja nije jako briga što Bog i vjera govore o njihovom životu. Tu se valjda može naći i dio razloga brojnih rastava: supružnici nisu imali u svojoj sredini Isusa koji bi im pomagao u nošenju životnih problema i teškoća u braku i obitelji. Mladenci u Kani Galilejskoj nisu niti znali kako ih je Isus izvukao iz škripca, a stvarno im je pomogao. Tako ni brojni supružnici u životnim teškoćama i problemima, ako se druže s Isusom, i ne znaju da su uspjeli sačuvati zajedništvo obiteljskog života baš zato što se druže s Isusom: po osobnoj molitvi i sakramentima, a osobito po sudjelovanju u nedjeljnoj sv. misi. Najjednostavniji primjer: ako je žena na jutarnjoj sv. misi, muž kuha; a kad je muž na poldanjici… žena dovrši kuhanje. I tako si međusobno pomažu – a onda ne samo u kuhanju nego i u mnogočemu drugom. I život traje, i brak i obitelj traje. Na osobno zadovoljstvo i stabilnost cjelokupnoga društva.
