Bog nam nudi upis u nebesa

14. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2022)

Sretni su bili onodobni pripadnici židovskog naroda kad su u mukama i tjeskobama života slušali utješne riječi proroka Izaije: Bog će se angažirati u vašem životu. I onda prorok navodi nekoliko slika iz života o načinu Božjeg djelovanja. Slike su razumljive i nama danas, a još više ondašnjim ljudi-ma, prorokovim suvremenicima. I nije se to što prorok govori dogodilo odmah sutradan, niti za mjesec dana ili za godinu dana. Ostvarivalo se to iz dana u dan, iz godine u godinu, uz trpljenje i nadu. A stvarno je čovjeku lakše trpjeti kad zna da u tom trpljenju nije sam. Znamo da je i bolesniku lakše kad su s njim i uz njega njegovi bližnji. Zato se većina bolesnika želi čim prije iz bolnice vratiti kući. A s druge strane većina obitelji ne želi u svojoj kući nekoga ‘na samrti’. I onda je starački dom ili udomiteljska obitelj praktično rješenje. Zato su valjda neke države u svijetu uvele tzv. ‘ubojstvo iz milosrđa’. Da to ipak manje strašno zvuči koristi se strana riječ – ‘eutanazija’. Drugim riječima rečeno: ‘toliko te volim da te moram ubiti jer se ne mogu za tebe brinuti’. Neka čudna, nakaradna ljubav! Isto bude pri korištenju pojma ‘prekid trudnoće’ umjesto stvarnog događaja koji se odvija: ubojstvo nerođenog djeteta. Iz ovoga slijedi samo jedan zaključak: mnogi ljudi našega vremena nisu spremni ulagati i trošiti svoj život za druge, za svoje bližnje. Jer, valjda, roditelji i djeca jesu bližnji.

Zanimljiv je danas apostol Pavao koji u svojoj Poslanici Galaćanima piše da se ‘ponosi križem Gospodina našega Isusa Krista’. Zanimljivo, ne ponosi se Isusovim čudesima nad ljudima i nad prirodom, niti se ponosi Isusovim uskrsnućem – nego se ponosi ‘Isusovim križem’. Da, baš na križu Isus je pokazao, nedvojbeno jasno potvrdio, svoju beskrajnu ljubav prema ljudima. Pa i mi imamo poslovicu: da se ‘na muci poznaju junaci’ i da se ‘u nevoljama poznaju prijatelji’. Ne bude baš tako rijetko da nekome u bolesti ili nekoj drugoj teškoći ne možemo nikako pomoći, nikako osim da smo uz nju ili njega. Jasno nam je kako je i u uspjesima i proslavama lijepo biti s prijateljima, ali nevolje jasnije pokažu snagu prijateljstva. Zato apostol Pavao veli da je Isusov križ najbolji i najjasniji pokazatelj Božjega prijateljstva prema ljudima.

Taj najbolji prijatelj ljudi – Isus – želi da što veći broj ljudi, zapravo da svi ljudi, budu obaviješteni o toj velikoj Božjoj ljubavi. O tome nam svjedoči događaj opisan u današnjem evanđelju. Da se to što prije ostvari Isus šalje 72-ojicu svojih učenika u svijet među ljude. Ne šalje samo dvanaestoricu nego 72-ojicu. Slao ih je ‘dva po dva‘ – pa je to bilo 36 ekipa. Zato su mogli poći ‘u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći’. Dakle Isus ne škrtari, njegovo djelovanje dostupno je svakome. A ‘dvojica’ su bitna za istinitost njihovih riječi – jer Sveto pismo Staroga zavjeta za istinitost svjedočenja traži ‘dvojicu svjedoka’.

Prije polaska svih ekipa Isus im govori da ih šalje ‘kao janjce među vukove’. Nije to baš nešto poticajnoga. Drugim riječima: šalje ih u nimalo prijateljski svijet – jer znamo kako janjci prolaze među vukovima. I kao da to nije dovoljno strašno Isus im ne dopušta da se prije polaska u tako negostoljubivi svijet onako po ljudski osiguraju: jer ‘ne smiju nositi ni kese, ni torbe, ni obuće’. Sve ono što su onodobni putnici nosili sa sobom na putovanju. Ovi to ne smiju!

Na tom putovanju Isusovi ljudi moraju najprije donositi ‘mir kući’. To je ono bitno u životu: mir u kući! To je eto prvi Božji dar kući i kad ljudi taj dar prihvate – sve drugo bude lakše. A onda su kuće uglavnom bile male, a ukućana je bilo puno. Danas je obrnuto: kuće su mahom velike, ali je ukućana malo. Ljudi koji prihvate propovijedanje Isusovih učenika, bilo njih malo ili puno u kući, sačuvat će svoj ‘mir kuće’. Tko želi može na HKR-u i Laudato TV čuti svjedočanstva o takvom životu u kućama dobrih kršćana.

No, Isus zna da njegovi propovjednici usprkos dobrom navještaju mira neće svuda biti dobro primljeni. I ne moraju se onda zbog toga njegovi propovjednici srditi i ljutiti na uku-ćane koji ih ne primaju. No, trebaju učiniti nešto vidljivo, trebaju ostaviti svjedočanstvo da su ljudi te kuće bili u prilici slušati navještaj Božje riječi pa su to odbili. Naime, ‘Otresanje prašine s nogu’ koja im se uhvatila u kući tih ljudi – jer onda uglavnom u kućama nije bilo podova – jasni je pokazatelj da su ti ljudi imali prilike čuti Božje riječi, pa ti ljudi neće imati pred Bogom opravdanje: da za Boga nisu čuli. I da zato nisu ni odgovorni ako su mimo Boga živjeli. Jesu, odgovorni su, jer bio je to njihov izbor! Za naše uši Isus je neobično strog prema tim ljudima kad kaže: ‘Sodomcima će u onaj dan biti lakše negoli tomu gradu‘. Tomu gradu gdje ih ne budu primili. A valjda se još sjećamo što se zbilo sa Sodomcima. Valjda su ljudi toga grada, koji su Isusove propovjednike otjerali, mislili da su se jednostavno riješili ‘gnjavatora koji ih plaše Bogom’. Svaka sličnost s ljudima, kako prošlih vremena tako i našega vremena, je ozbiljna opomena.

I na kraju evanđelja smo čuli koja će biti nagrada svim Isusovim ljudima: ‘da su im imena zapisana u nebesima’. Bili i mi u tom popisu – i ja i ti.